Kako je odgajati djecu u Engleskoj, je li vas nešto neugodno iznenadilo?

Pretpostavljala sam da je britanski školski sustav mnogo napredniji od svega što sam prije doživjela. Mislila sam da nalikuje onome u nordijskim zemljama pa mi je, kao umjetničkoj duši, bilo veliko iznenađenje kad sam doznala da u osnovnoj školi ne postoje satovi glazbenoga odgoja ni bilo kakvo drugo umjetničko obrazovanje.

Uglavnom se uči matematika i jezik, zatim nešto religijskog odgoja te osnove povijesti i prirodnih znanosti. Još nisam vidjela zemlju u kojoj djeca ne uče svirati neki instrument ili se ne zabavljaju različitim kreativnim oblicima izražavanja. Osim toga, iznenadilo me da djeca u dobi od 8 do 10 godina idu vrlo rano na spavanje, već od 19:30 sati. Prije toga, u 17 sati, večeraju, i to sama ili s braćom i sestrama, što mi je nezamislivo jer je meni obiteljska večera vrlo važan ritual druženja i povezivanja s roditeljima.

Budući da ste se često selili, koji vas obiteljski rituali uvijek drže na okupu?

Kao majka u obitelji koja se svake tri godine seli u drugu zemlju, uvijek sam nastojala da, gdje god smo bili, šećemo u prirodi, po botaničkim vrtovima i velikim parkovima. Jedna dobra stvar prilikom čestih seljenja je što uvijek imate priliku nešto novo posjetiti i upoznati. Moja djeca jako vole boraviti u prirodi i tamo su najsretnija. Također, provodimo puno vremena učeći o muzici i svirajući; moja kći svira harfu, a sin gitaru. Mislim da im sviranje pomaže u razvoju samosvijesti i samopoštovanja.

I vi ste talentirani za glazbu, gdje ste naučili svirati?

U osnovnoj školi u Japanu učila sam svirati razne instrumente, poput trombona i bubnjeva. Imali smo izvannastavne aktivnosti, a ja sam bila svestrana ‒ pisala sam za školske novine, svirala u bendu, brinula se o životinjama u školskome vrtu, naučila sam rezbariti drvo, šivati, sve što može biti korisno u svakodnevnom životu.

Kakve uspomene nosite iz Japana kao majka, kad ste se u tu zemlju vratili s vlastitom djecom?

U pamćenje mi se urezalo da su djeca u Japanu često bolesna, uključujući i moju dok smo tamo živjeli. Mnogi imaju astmu i probleme s disanjem. No, astma koju je moj sin imao u Japanu magično je nestala čim smo se odselili. Naspram ovog, vrlo pozitivna stvar je da bebe u Japanu nemaju nikakvih problema dok im izbijaju mliječni zubi. U ljekarni sam za kćerkicu, koja je tamo rođena, tražila kremu za ublažavanje bolova, zatim sam išla k liječniku, međutim nitko uopće nije čuo za takav problem. Svi su me samo čudno gledali i slali me zubaru.

U Japanu se polaže puno pažnje na prehranu. Kakva je razlika između školskih ručaka u Japanu, Americi i Engleskoj?

Za razliku od Amerike ili Engleske, gdje sva djeca jedu sendviče i čips, u Japanu je ručak važan dio nepisanog kurikuluma. Svaka škola ima svog kuhara koji svaki dan smišlja ukusan i nutritivno bogat jelovnik, a učenici koji pojedu sve s tanjura dobiju zlatnu naljepnicu. Možda je to bio razlog zbog kojeg bismo uvijek sve pojeli. Tako smo naučili cijeniti hranu pa nikad nismo uzimali više no što bismo mogli pojesti. U Kaliforniji, s druge strane, djeci je dopušteno uzeti hrane koliko god hoće, i to one koju mi nazivamo junk food, a ono što ne pojedu samo bace u smeće. I nikome to nije nešto neobično.

Nastavak teme čitajte ovdje

Tekst: Magda Dežđek

Izvor: sensa.hr