Djed Božićnjak i Sveti Nikola dio su usmene predaje i čine jednu od faza djetinjstva. Upravo te faze u kojima djeca imaju pregršt iluzija pamtimo i kao posebne – u ovo vrijeme se i svatko od nas prisjeća vlastitog djetinjstva i sličnih priča. Dok su neke ranije generacije slušale priču o malom Isuseku koji će im donijeti poklone ako budu dobra kroz cijelu godinu, s vremenom je priča o Djedu Božićnjaku postala prihvaćena diljem svijeta.

Iako će neki smatrati da priče o Djedu Božićnjaku pogoduju marketingu i materijalizaciji Božića, to ne mora biti tako. Božić je blagdan slavljenja obitelji, zajedništva i radosti, a kroz zajedničko ukrašavanje bora, pripremu kolača, dekoraciju stola, to se zajedništvo itekako može osjetiti.I pokloni koje stavljamo pod bor mogu biti simbol pažnje, iskaz naše ljubavi, znak da smo nekoga slušali i mislili na njega.

I kroz priču o Djedu Božićnjaku kao o nekome tko je nesebičan, dobar, veseo, empatičan roditelji kod djece mogu poticati ista ponašanja. Kako Djedica nosi poklone djeci diljem svijeta, tako roditelji mogu potaknuti djecu da svoje igračke podijele primjerice s djecom koja žive u domu. Nadalje, mnoga djeca pišući pismo Djedu Božićnjaku u pismo s popisom vlastitih želja uvrste i želje za nekog člana obitelji ili svog prijatelja. S te strane, priča utječe na razvoj nesebičnog ponašanja te na uočavanje potreba drugih, što pridonosi razvoju empatije.

Sveti Nikola doista je postojao i živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće na području današnje Turske. Sve svoje obiteljsko bogatstvo je razdijelio siromašnima, a kao biskup je najviše brinuo o djeci i razveseljivao ih je svojim darovima. Pomagao je i nemoćnima i bolesnima, odnosno svima koji su trebali njegovu pomoć. I kroz ovu priču možemo djecu poučavati empatiji.

Psiholog otkriva treba li djeci reći istinu o djedu božićnjaku
Sveti Nikola doista je postojao i po njemu je nastao lik Djeda Božićnjaka

Razvoj kreativnog mišljenja

Budući da kroz te priče djeca razvijaju maštu, zamišljaju, fantaziraju, ali i postavljaju pitanja roditeljima, ovakve priče zapravo i nisu loše jer potiču razvoj kreativnog mišljenja. Možda je nabolje započeti priču da Djed Božićnjak živi tamo gdje je sve moguće, u našoj mašti i srcima. Kako prije ili kasnije svako dijete sazna istinu o Djedu Božićnjaku i Svetom Nikoli, ne postoji opasnost da će naša djeca ostati obmanuta. Čak ni saznanje o tome da Djed Božićnjak i Sveti Nikola zapravo ne nose poklone ne može prekinuti blagdansku radost. Uz objašnjenje da roditelji nastavljaju posao Svetog Nikole tako što dijele darove i iznenađenja, vjerujem da će svaki mališan bez traume prihvatiti takvo objašnjenje.

Ne plašite djecu

No ono što kod djeteta može izazvati traumu jest ukoliko dijete plašimo likovima iz priča. Primjerice, ako kažemo djetetu da će ga odnijeti Krampus ako ne bude bilo dobro, naše dijete doista vjeruje u to te može biti jako preplašeno i sa strepnjom očekivati dolazak zločestog i strašnog Krampusa. Kako nam nije cilj da naše dijete živi u strahu i očaju, svakako bi bilo dobro da roditelji ne koriste strašne likove iz mašte kako bi mu poslali poruku – jedina poruka koju dijete time dobiva jest preplavljujući strah.

Hoćete li djetetu pričati priče o Djedu Božićnjaku ili ne, zapravo ovisi samo o vama. Ako se odlučite na tu tradiciju, možete biti mirni znajući da ne činite ništa loše svojoj djeci – dapače, upravo suprotno. S druge strane, ako vam je neprihvatljiva činjenica svjesnog i vama možda bespotrebnog laganja djetetu o postojanju Djeda Božićnjaka i Sv. Nikole, tada ponovno smatram da ni to nije nešto zbog čega će dijete biti nesretno. Jednostavno objašnjenje da ta mala iznenađenja stavljamo u čizmicu/pod bor kako bi razveselili svoje bližnje bit će sasvim dovoljno jednom četverogodišnjaku.

Na koji god način to bilo, svima želim da i tijekom ovih blagdana razvesele svoje mališane i uživaju u svakom trenutku provedenom s njima!

undefined

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NL trener; www.budisvoj.eu, 2018. g.