Djeca čiji roditelji su u zatvoru, žive u sjeni društva

Djeca koja odrastaju odvojena od roditelja koji izdržavaju zatvorsku kaznu, susreću se s mnogim teškoćama, ne samo tijekom već i nakon odsluženja kazne njihovih roditelja. Ne mogu „pobjeći“ od pogrešaka koje su djela njihovih roditelja pa često doživljavaju osjećaje krivnje, straha i srama, društvenu isključenost, pa i nasilje. Toj djeci potrebna je zaštita i pomoć društva koje razumije njihove potrebe, kako bi što manje osjetila negativne posljedice odrastanja bez roditelja koji je u zatvoru.

Ana Krakan i Doroteja Jačmenica-Pušenjak

Uz stručni dio rada, autorice su osmislile i humanitarnu aktivnost u kojoj su im pomogle udruge „Creativitas“, „Djedovina“ "Udruga za bolji svijet" iz Rijeke, te Školska knjiga. Tako će zatvori u kojima je istraživanje provođeno, za djecu – posjetitelje i djecu rođenu „iza rešetaka“ koja tamo s majkama i obitavaju, dobiti slikovnice, bojanke, bilježnice te pisaći pribor i bojice kako bi im život i druženje s roditeljima u ovim specifičnim uvjetima bili što ugodniji i sadržajniji.

U želji da čitateljima našeg portala približimo ovu nesvakidašnju i uistinu pažnje vrijednu temu, porazgovarali smo s Dorotejom i Anom. Evo što su nam ispričale.

* Što vas je potaknulo, motiviralo da dublje istražite problematiku djece čiji su roditelji na izdržavanju kazne zatvora?

Ideja o pristupanju problematici položaja i prava djece čiji su roditelji na izdržavanju kazne zatvora javila se sudbonosno; odnosno, nismo mi pronašle temu, već je tema pronašla nas. Naime, u želji za pisanjem rada za natječaj za Rektorovu nagradu, tragale smo za aktualnom, socijalno osviještenom temom koja bi privukla pozornost šireg kruga zainteresirane javnosti. Zahvaljujući inicijativi Ureda pravobraniteljice za djecu koji je predložio i surađivao u realizaciji reportaže o zaštiti prava djece čiji su roditelji-zatvorenici, u sklopu vanjskopolitičke emisije „Paralele“, konačno smo pronašle ono što je u idućih godinu dana preraslo u nešto mnogo više od pukog pisanja rada za natječaj; pronašle smo mentalnu, duhovnu, fizičku i svaku drugu okupaciju koja je rezultirala velikim projektom i, za nas studentice Pravnog fakulteta u Zagrebu, životnim djelom. Ono što nas je osobito „utopilo“ u svu kompleksnost teme našeg rada svakako je inspirativna izjava Marie-France Blanco: „Djeci treba reći da u zatvoru postoje ograničenja koja se tiču zakona, ali ne i ograničenja koja se tiču ljubavi.“ Mi smo stoga nastojale to reći malo glasnije, i voljeti malo snažnije.

* O kojoj djeci je konkretno riječ, kakva prava u Hrvatskoj ona imaju i u kakvom su odnosu njihova prava ovdje u odnosu na druge zemlje?

Fokus istraživanja odlučile smo usmjeriti na društveni i pravni položaj svih osoba mlađih od 18 godina, čiji se jedan, ili oba roditelja nalaze na izdržavanju kazne zatvora, a da dijete nije izravna niti neizravna žrtva kaznenog djela roditelja-zatvorenika. Ova skupina djece jednako je vrijedan nositelj svih prava djeteta koja međunarodna zajednica neosporno jamči i štiti. Njihova brojčana subordinacija ni u kojem slučaju ne smije predstavljati ograničenje u oživotvorenju prava koja im pripadaju. Iako se ova djeca nalaze još uvijek u pozadini suvremenih zbivanja, zahvaljujući naporima modernog društva, međunarodnih organizacija, ali i udruga civilnog društva, mora se priznati kako su njihova prava univerzalno zajamčena diljem svijeta. Ono što se neizbježno razlikuje jest kvaliteta njihova oživotvorenja, što uvelike ovisi o mnogim čimbenicima i predispozicijama svake zemlje (gospodarska razvijenost, financijska stabilnost, efikasna i efektivna pravosudna zaštita, stupanj društvene svijesti, i sl.).

* Koliko su prava djece čiji su roditelji na izdržavanju zatvorske kazne uistinu provedena u praksi, a u kojoj mjeri je to samo teorija koja u stvarnosti ne funkcionira?

Ovdje bi bilo uistinu nepravedno ne spomenuti i ne naglasiti djelatnost i rad onih koji svakim danom, s puno ljubavi i entuzijazma, pristupaju svim problemima i nedaćama s kojima su suočena ova djeca pri ostvarivanju svojih zajamčenih prava. Ured pravobraniteljice za djecu, Ured pučkog pravobranitelja, Uprava za zatvorski sustav, djelatnici penitencijarnih ustanova, centri za socijalnu skrb, socijalni radnici, SOS Dječja sela Lekenik i Ladimirevci, uvaženi stručnjaci, organizacije civilnog društva, zainteresirana javnost i još mnogi drugi, neumorno rade na oživotvorenju prava djece čiji su roditelji-zatvorenici, kako ona ne bi ostala samo mrtvo slovo na papiru. Nema dovoljno riječi kojima bi se mogle zahvaliti svima koji su surađivali na stvaranju našeg rada i doprinosa. Bez njih naš uspjeh ne bi bio moguć, bez njih bi stvarnost mnoge djece bila disfunkcionalna. Stoga, s daškom optimizma želimo reći da razina provedbe prava ove skupine djece u Republici Hrvatskoj svakim danom raste svojom kvalitetom i kvantitetom. Važno je zadržati kontinuitet u provedbi dječjih prava, jer uz kontinuitet dolazi i napredak.

* Kojoj djeci je najteže, mlađoj koja možda još ne mogu shvatiti što se točno dogodilo s njihovim roditeljem(ima) ili starijoj koja to razumiju?

Gotovo da razlike uopće ne postoje. Svako dijete je specifično biće, individualac, pa se shodno tome svatko nosi sa životnim nevoljama na drugačiji način. S obzirom da se starija djeca obično nalaze u osjetljivoj adolescentnoj dobi, događa se da jednako teško prihvaćaju odlazak roditelja na izdržavanje kazne kao i djeca mlađe životne dobi. U takvoj je situaciji iznimno važna uloga treće osobe kod koje se dijete nalazi. Njezine kompetencije ophođenja s djetetom u novoj životnoj situaciji krucijalne su za očuvanje zdravog tjelesnog, ali prije svega, mentalnog i duševnog razvoja. Iz tog razloga posebno je važno znati u takvoj situaciji kome i gdje se obratiti za stručnu pomoć, i staviti time najbolji interes djeteta na prvo mjesto.

* Kako općenito na djecu utječe boravak roditelja u zatvoru? Što im najteže pada? Što statistike kažu, u kakve osobe odrastu takva djeca?

U razgovoru s roditeljima-zatvorenicima smještenima u Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lepoglavi i Kaznionici u Požegi, saznale smo kako nije rijetkost da djeca popuste u školi, zatvaraju se u sebe zbog srama što im se roditelj nalazi u penitencijarnoj ustanovi, plašljiva su i izrazito emocionalna za vrijeme posjeta roditelju-zatvoreniku, usamljena su i često nose teret napuštenosti. Naš zaključak je taj da djetetu u najvećem broju slučajeva najteže pada rastanak s roditeljem-zatvorenikom po završetku posjeta. Tada su emocije obiju strana na najvišoj razini. No, uz profesionalnupomoć socijalno osviještenog osoblja penitencijarne ustanove i adekvatne edukacije roditelja-zatvorenika ove situacije se nastoje učiniti što ugodnijima i bezbolnijima za dijete. U pisanju rada se nismo upuštale u izučavanje dotičnih statističkih podataka, ali želimo se nadati da, zahvaljujući naporima i trudu mnogih institucija i pojedinaca, djeca ove fragilne skupine izrastaju u zdrave osobe s punim potencijalom za uspješnim životom. To im, barem, mi želimo.

* Ako su oba roditelja u zatvoru i nitko od srodnika ne može brinuti o njihovoj djeci, što se tada događa s njima?

U takvim, na sreću, relativno rijetkim situacijama, dijete ulazi u sustav socijalne skrbi. Dakle, biva smješteno u dječji dom, udomiteljsku obitelj ili jedno od SOS Dječjih sela. Struka se slaže kako je udomiteljska obitelj najprikladniji izbor, budući da je to „najmanje institucionaliziran“ oblik zbrinjavanja takvog djeteta. Ona predstavlja okruženje koje donekle imitira obiteljsku zajednicu u kojoj se dijete nalazilo prije zatvaranja roditelja. Međutim, pri svim oblicima skrbi, od presudne je važnosti provoditi kontinuiranu edukaciju osoba koje se nalaze u neposrednom kontaktu s tom djecom i razvijati svijest o svim posebnostima i izazovima koje njihovo odrastanje donosi. Posebno je važno naglasiti dužnost održavanja redovitog kontakta djeteta s roditeljima na izdržavanju kazne zatvora, vodeći računa o najboljem interesu djeteta. Na taj će način djeca dobiti kvalitetnu i sveobuhvatnu skrb te priliku za cjelovit razvoj, bez obzira na (privremeni) izostanak punine obiteljske zajednice.

* Kojem problemu, s kojom se takva djeca susreću, bi trebalo društvo posvetiti najviše pažnje?

S dječjeg aspekta, najveću teškoću predstavlja upravo odvojenost od roditelja-zatvorenika. Stoga je nužno uložiti napore u omogućavanje njihovog što češćeg, a time i kvalitetnijeg kontakta. Nažalost, putovanje djeteta i njegove pratnje u zatvor/kaznionicu radi realizacije kontakta često predstavlja nesavladivu financijsku teškoću. Ovaj se problem javlja i stoga što se, odlaskom roditelja na izdržavanje kazne zatvora, financijska situacija cijele obitelji u većoj ili manjoj mjeri pogoršava. Obzirom na to, neophodno je uvesti novčane subvencije namijenjene omogućavanju redovitih posjeta djece roditeljima-zatvorenicima. Koliko nam je poznato, država do sada nije uvela ovakav subvencijski sustav, ali se u tom smjeru kreću inicijative civilnog društva - udrugaRoda predstavila je program sufinanciranja putnih troškova posjeta djece majkama u Kaznionicu u Požegi, što je svakako hvalevrijedan pomak. Uz to, potrebno je adekvatnim financijskim sredstvima osigurati i ostale životne potrebe ove djece (zdravstvene, školske...) čije je puno ostvarenje nesigurno u ovakvoj životnoj situaciji.

* Razgovarale ste s roditeljima-zatvorenicima. Što oni govore, što ih muči vezano uz djecu? Što bi oni željeli da je drugačije i kakvi su izgledi da se te promjene uvedu?

Naši sugovornici bili su ljudi doista različitih karaktera, porijekla i razloga boravka na izdržavanju kazne. Međutim, svima im je bila zajednička stalna briga i misao na svoju djecu. Brinuli su najviše o uvjetima u kojima njihova djeca žive za vrijeme njihove odsutnosti. I njima, kao i djeci, razdvojenost vrlo teško pada te se u najvećoj dopuštenoj mjeri koriste različitim načinima komunikacije – od posjeta preko telefonskih poziva te slanja pisama. Oni koji su stekli pravo na pogodnost povremenih izlazaka na tzv. „slobodni vikend“, to vrijeme iskoriste za igru s djecom, odlaske na roditeljske sastanke u školu i vrtić te općenito, sudjelovanje u odgoju svoje djece. Iznosili su i neke primjedbe na uvjete u kojima se odvijaju posjete – iako postoje posebno uređene i opremljene prostorije za posjete djece, stalan je problem njihova nedovoljna prostranost, a time i nedostatak privatnosti, dotrajale igračke i sveprisutan „prijeteći“ ambijent penitencijarne ustanove. Pozitivan primjer dobre prakse jest Kaznionica u Požegi koja je nedavno, na inicijativu zatvorenica, omogućila majkama da djecu ne dočekuju u zatvorskoj uniformi, već u „civilu“, što svakako doprinosi ugodnijoj atmosferi prilikom posjeta. U sličnom pogledu kretala se zamisao jednog oca-zatvorenika u Kaznionici u Lepoglavi koji je među zatvorenicima pokrenuo akciju uređivanja sobe za dječje posjete. Tako su očevi ručno oslikali zidove veselim likovima iz crtića, a sa stropa vise papirnati ukrasi koji se mijenjaju ovisno o prigodi i godišnjem dobu – uskrsna jaja, božićne kuglice, karnevalske maske. U drugim je ustanovama također vidljiv napor u održavanju atmosfere u kojoj će se djeca kao posjetitelji osjećati ugodno u najvećoj mogućoj mjeri.

* Kakav je vaš zaključak na temelju svih podataka do kojih ste došle istraživanjem, te vaše osobno mišljenje o ovoj temi? Kako je na vas kao osobe utjecalo blisko upoznavanje s problematikom djece zatvorenika?

U pisanje našeg rada krenule smo kao tabula rasa te istražujući, postupno otkrivale pojedinosti karakteristika, životnih okolnosti i problema s kojima se ta djeca susreću. Na naše neugodno iznenađenje, pravna znanost u Hrvatskoj se do sada nije sustavno i koncentrirano bavila ovom problematikom, kao što to čine neke druge države, s mnoštvom publikacija, časopisa i javnih rasprava. Stoga su ova djeca zaista „djeca u sjeni“ čiji do sada marginalizirani položaj zaslužuje aktualizaciju i unutar hrvatskih okvira. Ova tema i višemjesečni neprekidni rad svakako donose i mnogo emocionalne uključenosti. Shvatile smo važnost socijalne angažiranosti, kao nužnog pratitelja svakog (budućeg) pravnika te neophodnost stavljanja u prvi plan osoba kojima se do sada nije posvećivala posebna pažnja, a koje to svakako zaslužuju. Ovo nas je iskustvo snažno oblikovalo – kako osobno, tako i profesionalno. Stoga želimo nastaviti djelovati u ovom polju i svojim skromnim doprinosom svakog dana činiti naše društvo boljim nego što je bilo jučer.

Tekst: Roditelji.hr

Foto: Profimedia, Doroteja Jačmenica Pušenjak i Ana Krakan, privatni arhiv