Postoji dobar razlog zašto nas privlače uznemiravajući naslovi

Ljudi su oduvijek bili zainteresirani za vijesti u vrlo različitim formama, od izvještaja iz novina do onih iz susjedstva. Neki više, neki manje, no svi imamo potrebu biti informirani i upoznati s onim što se događa u našem okruženju. Upravo zato će se i oni manje zainteresirani za informacije teže oduprijeti praćenju vijesti kada vremenske nepogode zahvate zemlju ili kada u susjednoj državi prijeti ratno stanje, odnosno kada se događa nešto opasno. Volimo znati što se događa oko nas i stalno pretražujemo svoju okolinu tražeći neka odstupanja ili neuobičajene pojave i događaje jer oni predstavljaju potencijalnu opasnost (Ohman i Mineka, 2001). Ne čudi stoga da nam pažnju privuku bombastični naslovi ili uznemirujuće vijesti, čak i kada znamo da ćemo se zbog njih loše osjećati. Čak i kada sebi obećamo da nećemo čitati crnu kroniku ili pridavati pažnju senzacionalističkim naslovima, često si ne možemo pomoći i iznova "nasjednemo na njih". Istraživanje je pokazalo da sudionici brže reagiraju na riječi s negativnom konotacijom poput "rat", "bomba" i "rak", nego na pozitivne riječi poput "osmijeh" ili "zabava" (Dijksterhuis i Aarts, 2003). Osim toga, analiza podataka iz SAD-a pokazala je da su kroz dva desetljeća najčitanije vijesti bile one o terorizmu, lošem vremenu, katastrofama koje su prouzročili ljudi te o prirodnim nepogodama (Robinson, 2007).

Jeste li se ikada pitali zašto je tome tako? Odgovor leži u snažnoj potrebi za samozaštitom iz koje polaze mnoge naše reakcije, a cijeli se proces često odvija na nesvjesnoj razini.

Ohman i Mineka (2001) su preispitivali tvrdnje da se naša pažnja pojačava na prirodne znakove prijetnji, poput zmija, paukova i lica ljutitih ljudi s ciljem samozaštite te se pokazalo kako ovaj psihološki mehanizam služi izbjegavanju opasnosti i prijetnje. Ljudi obraćaju veću pažnju na znakove opasnosti u okolini kako bi mogli izbjeći opasnost kada se ona stvarno pojavi jer to su po život važne informacije. Za takve naše reakcije i neravnotežu u načinu reagiranja i procjeni postoji dobar evolucijski razlog. Naime, događaji koji mogu relativno negativno i ugrožavajuće utjecati na nas obično zahtijevaju hitan i neposredan odgovor, odnosno reakciju, kako bismo izbjegli opasnost i sačuvali svoju dobrobit (na primjer izbjegli smrt, fizičku povredu ili gubitak dijela tijela). Negativan utjecaj i potencijalno opasan podražaj ili događaj postaje važna informacija koja signalizira organizmu potrebu za promjenom ili prilagodbom trenutnog stanja ili aktivnosti (Pratto i John, 1991).

Značajan je broj istraživanja u području donošenja odluka, stvaranja dojmova i emocionalne komunikacije koja sugeriraju da su ljudi skloni procijeniti događaje koji imaju negativne implikacije za njih značajnijima, važnijima i vrjednijima u odnosu na za njih poželjne događaje (Pratto i John, 1991; prema Waish i Grossmann, 2008).

Jedan od najpoznatijih psihologa u području emocija i reakcija u situacijama stresa, Richard S. Lazarus (1982) ističe da emocije ovise o osobnoj kognitivnoj procjeni događaja te opisuje sklonost ljudi da pridaju smisao ili značenje nekoj situaciji, procjenjuju događaje iz perspektive vlastite dobrobiti i emocionalno reagiraju na neke od tih procjena. Pritom osobni faktori, poput vjerovanja, očekivanja i motiva, utječu na našu pažnju i procjenu značenja situacije na samom početku iskustva koje doživljavamo pa često u svakodnevnim interakcijama emocionalno reagiramo i na nepotpune informacije.

Koliko su naši kognitivni resursi zaokupljeni potencijalno prijetećim informacijama pokazuje i istraživanje Pratto i Johna (1991) kojim se željelo istražiti kako ljudi reagiraju na nepoželjne podražaje. U nizu eksperimenata sudionici su dobili naizgled jednostavan zadatak imenovanja boja (inačica poznatog Stroop testa). Riječi koje označavaju nepoželjne i poželjne osobine (primjerice agresivan, iskren) bile su napisane različitim bojama, a sudionici su trebali pokušati zanemariti značenja riječi, odnosno što je napisano, te imenovati samo boje kojima su riječi napisane. U tri provedena eksperimenta utvrđeno je kako je vrijeme potrebno za imenovanje boja duže za nepoželjne, nego za poželjne osobine, tj. da nepoželjne riječi puno lakše zaokupe našu pažnju (čak i kada je zadatak usmjeriti se samo na boju). Štoviše, sposobni smo procijeniti je li neki podražaj dobar ili loš prije nego li što uspijemo shvatiti o kojem se točno podražaju radi (Bargh, Litt, Pratto, i Spielman, 1988; prema Pratto i John, 1991), a negativne podražaje i bolje pamtimo (Pratto i John, 1991).

Činjenica je da smo napravljeni tako da automatski preusmjeravamo pažnju na sadržaje koji mogu biti opasni ili ugrožavajući. Takvo reagiranje naziva se automatska opreznost i iz evolucijske se perspektive smatra adaptivnom jer te informacije nose veću važnost za opstanak. Važnija nam je informacija da je u našoj okolini izbila epidemija gripe ili nastupa ozbiljna recesija , nego vijest o nečemu što nije potencijalno ugrožavajuće za nas. Zbog toga ni ne čudi da su upravo negativne vijesti u medijima one koje ćemo prije uočiti, a onda i više vremena provesti čitajući ih. A ne čudi niti to da našu sposobnost automatske opreznosti, koju koristimo za snalaženje i preživljavanje u okruženju, mediji u određenim situacijama iskorištavaju koristeći bombastične naslove pomoću kojih kreiraju kontekst opasnosti i prijetnje i na taj način privlače našu pažnju, vjerojatno s ciljem povećanja čitanosti.

Osim što pišemo o ovom fenomenu kako bismo pokazali što nam se događa i zašto, pa time povećali vjerojatnost konzumiranja medija uz malo kritičnosti i vođenja računa o vlastitom mentalnom zdravlju, smatramo važnim osvijestiti i vlastitu odgovornost za širenje ovakvih tekstova. Klikajući na bombastične naslove te konzumirajući i dijeleći negativne sadržaje, povećavamo njihovu čitanost i dajemo svoj glas za još sličnih vijesti. Ipak, važno je osvijestiti da koristeći isti taj princip, imamo mogućnost utjecati na raširenost nadahnjujućih i pozitivnih priča kao jedan od odgovora i poruka medijima.

Tekst: Ivana Ćosić Pregrad, Anita Lisec i Marija Stojević

Preuzeto sa stranica Zagrebačkog psihološkog društva

Foto: Profimedia

 

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Pročitajte i:

Jelena Pervan, autorica brojnih slikovnica za djecu, otvorila Kuću od priča

Kuća od priča dom je sve djece koja obožavaju slušati i stvarati priče, ali i…

Nešto potpuno jedinstveno u svijetu: hrvatska aplikacija Pričalica

Ako ste dosad vi bili jedina "audio-aplikacija" svojoj djeci prije spavanja, stiže pomoć, i to…

Malac Genijalac stigao je i do Zagreba

Škole poput Malca Genijalca postoje u 12 zemalja, a lijepo je znati da je kod…

Kažem vam, bebe imaju senzore!

Sjećam se kako mi je moja draga mentorica koja je rodila četvero djece pričala kako…