Naša prva igračka i dalje je s nama

Kada se spoje tradicija i mašta, nastaje svašta. Naš ručno rađeni heklani zec nasmijavao nas je od rođenja, masirao upaljene desni, tješio svojim mekim repićem i još nam je uvijek najbolji prijatelj s čudesnim moćima.

Kad sam ostala trudna moja je mama počela smišljati i izrađivati različite heklane modne dodatke. Izradila nam je desetak pari cipelica i tenisica, nekoliko hlačica i heklanu trenirku. Jako ju je veselilo raditi ono što oduvijek voli, ovoga puta za svog unuka - ima li veće sreće?! Ljubav je utkala u svaki taj komadić nastao prvo u njenoj mašti pa brižno pretočen u stvarnost kroz sate marljivog rada. Odjeću i obuću smo uspjeli nositi vrlo kratko, ali našeg Bezabu zeca nosimo još i danas. Točnije, bez njega nikamo i nikuda!

Dok sam kao majka pripremala dječji krevetić i ono što će mog dječaka dočekati u tom novom svijetu, srce mi je punila sreća svaki puta kad bih pogledala malenog heklanog zeca u zelenim tregericama koji je sjedio u kutu krevetića na čistim i mirisnim plahticama. Kao da će mu on ispričati cijelu priču o ljubavi kojom ga želim obasipati. Njegova je baka za njega smislila i izradila njegovu prvu igračku. Bila sam sigurna da će sati i sati ljubavi i energije kojima je baka punila tog malog zekana na neki način znati progovoriti. Nisam znala hoću li mu ja znati pružiti dostatnu brigu i pokazati ljubav koju sam osjećala prema njemu, ali sam bila sigurna da će mi zekan u tome pomoći.

Kad je Jakov stigao kući, prve je dane bila tolika strka i gužva da nitko zeca nije niti vidio u kutku krevetića. Mirno je sjedio u kutu, stražareći nad mojim jedincem kada bih klonula od umora i zaspala jednim okom. Uskoro su se stvari promijenile.

Tih je dana moj dječak počeo pratiti stvari i ljude oko sebe, prvi mi se puta i nasmijao, onako kako će to kasnije vragolanski raditi prilikom svakog našeg glupiranja. Ležao je u krevetiću i vidjela sam kako promatra zeca. Gledao ga je nekoliko minuta i nakon toga mu se nasmiješio. Od tada je njihova komunikacija bila svakodnevna. Obožavao je posudu sapuna za ruke od lubenice, grcao bi od smijeha kad bi ga vidio, i volio je tog zekana. Zec kao da ga je nagovarao na nepodopštine. Uskoro je moj mališan počeo dizati glavicu i posezati za zekanom. Očito su ga fascinirale crne točkice na lubenici i zekanovoj glavi. Njih bi dvojica brbljali na nekom samo njima znanom jeziku.

S obzirom na to da smo rođeni sa zubićem, a njegovi su ostali zubni prijatelji stigli vrlo brzo, grickanje zekanovih ušiju bilo je melem za desni. Mami je melem bilo što je zekan napravljen od pamučnog konca koji se mogao oprati u perilici rublja na šezdeset stupnjeva pa sam bila sigurna da je sve čisto i sigurno za bebu. Tek kad je zec počeo tumarati parkovima i zajedno s mojim sinom jesti kamenčiće i zemlju, odustala sam od kriterija čistoće.

Na neko su vrijeme Jakov i zec odustali jedno od drugoga i već sam pomislila kako zeca mogu pospremiti u kutiju lijepih uspomena. No, s malo manje od dvije godine odviknuli smo se od dude varalice pa smo trebali pojačanje. Jednog zeca koji u ruksaku putuje s nama i obvezno uspavljuje u vrtiću, a drugi nas je čekao kod kuće. Bez zeca i njegova čupavog repića ne izlazimo iz kuće! Za sada smo tek na pola putovanja. Uskoro od zeca očekujem pomoć u edukaciji mog zvrkana kako se svući i odjenuti, na sveopće oduševljenje teta u vrtiću. Tada ćemo vježbati na zekanu koji će morati skidati svoje hlačice i pokazivati Jakovu kako da ih ponovno odjene. Sve u svrhu edukacije!

Svake večeri prije spavanja Jakov zagrli svog zeca, a mama mu priča priču u kojoj je on glavni lik. Jakov priče – kako ih zovemo, izgledaju otprilike ovako:

Bezabu priča

Ovo ti je moja priča, poslušaj sada. Prije nekada, u neka drugačija vremena, jedna je mama u svojem trbuščiću svijetom nosila jednog malenog Jakova. Jakov nije imao niti jednog prijatelja jer se cijele dane skrivao u maminu trbuhu.

Mamina je mama jedne večeri dugo gledala u svoja klupka vune. Što bi se od toga moglo napraviti? Znam! - uskliknula je. Uzela je konac i nekom je čarolijom u njenim rukama nastao netko uhati. Imao je dva duga uha, jedan nos, dva oka, ručice i nožice. Maleni se sav tresao. Mamina je mama brzo nazvala mamu koja je uzbuđena izdala naredbu da se sašiju hlače jer je malenome sigurno bilo hladno. I utopljena je uhata beba bila još prestrašena.

Na drugom je kraju grada mama spavala kad se začulo -Kuc, kuc! Jakov je kucao mami iz trbuha jer je bio spreman izići. Čuo je kako je vani još jedna malena beba i sada više neće biti sam. Tek kad su zeku stavili Jakovu u krevetić, veselo se smijao. Bilo ga je strah biti tako mali, a beba Jakov mu se jako svidjela jer je bila malena kao i on. Jakov i zeko postali su nerazdvojni. Kada nije bilo mame, Jakov je podizao glavicu i tražio pogledom zeca koji je spavao u uglu Jakovljeva kreveta. Razmijenili su svoje prve osmijehe nakon mjesec dana poznavanja. Još je mjesec dana Jakovu trebalo da ga uhvati za njegove duge uši jer mu je zeko rekao da ga je mama možda zaboravila kad ga više ne podiže iz krevetića čim se probudio. Bilo je lijepih, ali i burnih trenutaka u njihovu krevetiću. Navirivao se zeko u Jakovova usta kako bi provjerio što ovoga tamo jako žulja i pjevao mu kada bi se noću probudio. Još se uvijek svake večeri zagrle i nerazdvojni slatko zaspu u mekanom krevetiću…


Tekst
: Kći, učiteljica, mama u jednoroditeljskoj obitelji, vlasnica zeca BEzaBU
Foto: osobni album

Preporučujemo

Pročitajte i:

VIDEO: Pogledajte gdje je sin odveo mamu na putovanje života

Većina nas otvoreno ili u sebi sanja o egzotičnim putovanjima na mjesta kojima se možda…

VIDEO: Mi se jako volimo grliti!

Ova mala četvorka koja jedva hoda oduševila nas je toplim zagrljajima koje su izmijenjivali. Neka…

Click by Danijela Bokulić: Vrijeme proleti, ali fotografije sačuvaju emocije i posebne trenutke

Imate tisuću fotografija svoje djece, ali na većini fotografija nema vas? Ili nedostaje neki drugi…

Svima nam treba mudrost koju u sebi nosi slikovnica Ovdjezemska

Prva mindfulness slikovnica Tamare Vučković očarala nas je svojom pričom i porukom i jednostavno smo…