Kad drugi roditelji znaju što je najbolje za tvoje dijete...

Moja je kćerkica fenomen. Trenutačno ne mislim na to da je prekrasno malo-veliko biće koje fenomenalno uživa u svom životnom putovanju. I uopće ne ciljam na to da je fenomen jer nas je s nekih godinu i pol, osjetno prije nego što je naučila složiti punu rečenicu, uvjeravala da zna da je bila u našim srcima prije nego što je došla na svijet. Ne mislim na tu i brojne slične epizode koje su nas uvjerile da baš i nije malo nevino stvorenje ili prazna ploča… Mislim prije svega na činjenicu da može ostarjeti pola godine u jednom danu. Doduše, barem kad se mene pita. Naime, već nekoliko mjeseci većini govorim da ima dvije i pol godine i planiram to govoriti barem nekoliko sljedećih mjeseci. I onda će odjednom navršiti tri godine! Shvatio sam da mi to pojednostavnjuje život i štedi nešto vremena pa sam se odlučio na tu očitu bijelu laž.

ljudima, a iskreno, nisam ni danas. Znate sve one slučajne, a uvijek iste razgovore u parkićima, kod liječnika ili na nekoj zabavici gdje se nađ u mladi roditelji. Svjestan sam da se od mene očekuje da budem oduševljen što i treći put taj dan s nepoznatim ljudima komentiram što jede, kako spretno hoda, kakva joj je frizura, koliko su oni htjeli imati curicu, ali eto, kolika joj je kilaža i zašto je tolika… I sva slična pitanja koja nekada čak i mogu pružiti korisne informacije, ali do informacija mogu doći i jednostavnije. Dakle, doista nisam raspoložen svaki dan nepoznatim ljudima objašnjavati da jest mršava, ali je živahna pa se ne brinemo i onda slušati kako je njihov Martin u to vrijeme imao već 12 kila i kako tu nešto sigurno nije u redu. Onda mi dobronamjerno, ali zabrinuto, savjetuju da odem kod liječnika, pretpostavljajući da se ja toga nisam sjetio – jer je to toliko originalna i pametna

ideja da je se nitko drugi ne može sjetiti. Prvo takvo iskustvo imao sam u jednom od prvih samostalnih izlazaka s malenom. Imala je oko dva mjeseca, dosta su je mučile kolike i taj su je put

primili grčevi u šetnji. Podignuo sam je i stavio u poziciju koja joj je najbolje odgovarala što je smanjilo, ali nije zaustavilo plač. Situaciju je htjela spasiti doista dobronamjerna nepoznata mama

koja se našla u blizini. U situaciji u kojoj mi dijete plače na rukama i sve što mogu jest smanjiti plač i omogućiti joj kakvu-takvu utjehu, bilo mi je potpuno apsurdno trošiti vrijeme i energiju na objašnjavanje zašto je držim baš ovako, a ne onako kako je ona držala svoju kćerkicu i zašto je

vjerojatnije da moja supruga i ja bolje poznajemo potrebe svoje kćerkice jer s njom provodimo 24

sata dnevno, a ona je nikad nije vidjela. Rekao sam: “Hvala, ali nije mi potrebna pomoć.” Kao i

brojni drugi dobronamjerni ljudi koji se petljaju tamo gdje im nije mjesto, nije me čula – jer ona ZNA da je meni ipak potrebna pomoć – i pokušala je još jednom reći istu stvar, pa sam je zaustavio i još jednom odlučno, ali nježno rekao: “Hvala, ali doista nije potrebno…” I jednostavno otišao u drugom smjeru. Jednako sam prije nekoliko dana otpilio Jehovine svjedoke kada su me pokušali spasiti. I usporedba uopće nije slučajna jer mi i jedni i drugi dobronamjerno guraju svoja uvjerenja za koja su oni uvjereni da će mi olakšati ili poboljšati život, ali ih ja to nisam tražio.

I zato kad trebam birati hoću li s trećim roditeljskim jehovama razgovarati o tome koje pelene moramo upotrebljavati ili da je čudno što ju je moja supruga dojila samo jednu godinu ili zašto mi je prihvatljivo da ponekad prespava kod bake, radije ću izabrati vrijeme provesti sa svojom obitelji. Kad sam u šetnji s malenom, želim biti u šetnji s malenom i njoj usmjeriti svoju pozornost. A sve informacije koje mi trebaju pomoći da budem bolji roditelj saznat ću na manje naporan način. Dakle, dragi moji jehovasti roditelji: Hvala, ali nije potrebno! Brinite se za sebe i svoje, a sreća mog djeteta govori da nam uopće nije loše!

Napisao: Bruno Šimleša, pisac, tata, ljubavolog, www.brunosimlesa.com

Foto: Profimedia