Kako je sve počelo?

Prije nekoliko godina na nacionalnoj televiziji za oko mi je zapeo dokumentarac o nadarenoj djeci “Klinci za pet” (2009.), a posebno me se dojmila djevojčica Uma Gradac. Pitate se tko je Uma!? Otkrit ću vam, nisam je još imala prilike osobno upoznati, ali ono što zasigurno mogu reći jest da je to djevojčica izrazitih intelektualnih sposobnosti i neosporne kreativnosti, koja je sa samo šest godina objavila svoju prvu knjigu “Umine umotovorine”. Ona je bila moj prvi poticaj da se više počinjem zanimati za darovitu djecu, čitati o njima, razvijati nove spoznaje. Ubrzo nakon toga u programu predškole uspjela sam prepoznati potencijalno darovitu djevojčicu koja je imala iznimne likovne sposobnosti, te su ju jako zanimali pokusi i razni kemijski procesi. Već je sa šest godina znala neke kemijske forumule napamet. Ono što je bilo vrlo intrigantno jest činjenica da je njena majka, inače po zanimanju kemijska laborantica, imala osjećaj da se njena djevojčica nikako nije mogla uklopiti u sredinu ili u igru i druženje sa svojim vršnjacima, no znala je da je “posebna” i “drugačija”. Nakon što sam uz pomoć psihologa prepoznala potencijalnu darovitost, majci je “pao kamen sa srca”. Slijedom događaja, u vrtiću u kojem radim, ponuđena mi je edukacija iz područja darovitosti, što sam naravno s veseljem prihvatila te završila edukaciju za rad u kraćem programu s potencijalno darovitom djecom.

Prepoznavanje darovitosti

Prepoznavanje i identificiranje različitih oblika darovitosti, talenata i kreativnosti izazov je za roditelje, odgojitelje, učitelje, ali i sve one koji se nalaze u neposrednoj interakciji s njima. Darovita djeca, uz nadprosječne sposobnosti, imaju i brojne druge specifične karakteristike kao što su: znatiželja, kreativnost, smisao za humor, verbalno umijeće, upornost, pretjerana pobudljivost, te mogu imati obilježja emocionalne zrelosti karakteristične za jednu određenu dob, a tjelesne i intelektualne karakteristike tipične za neku drugu dob. Prema teoriji višestrukih inteligencija darovitost se može iskazivati u jednom ili više područja, poput verbalno-lingvističke, logičko-matematičke, prostorne, tjelesno-kinestetičke, glazbene, interpersonalne, intrapersonalne i naturalističke (prirodne) inteligencije. Takve osobine vrlo često izazivaju zavist, očaranost, odbacivanje, strah, ali prije svega predstavljaju velik izazov, stoga je važno da i pristup prema takvoj djeci bude drugačiji.

intervju-s-josipom-jambrek-kako-i-zasto-volim-raditi-s-darovitom-djecom
, Image: 346639818, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Uloga roditelja u radu s darovitom djecom

Važnu ulogu u otkrivanju potencijalno darovite djece imaju roditelji i praktičari iz njihovog neposrednog okruženja. Djeci treba omogućiti da budu djeca, ali da se razvijaju kroz mnoge izazove i mogućnosti u bogatom poticajnom okruženju. Mnoga istraživanja pokazuju da darovita djeca ne postaju nužno uspješna u odrasloj dobi, čak naprotiv, ako nisu pravodobno uočeni, otkriveni i usmjereni, njihova kasnija ponašanja mogu postati vrlo neprilagođena, pa čak i devijantna. Da bi se očitovala darovitost, važno je da roditelji što ranije prepoznaju znakove darovitosti svoga djeteta. Upravo to ukazuje na odlučujuću ulogu obitelji za početak razvoja darovitosti. Roditelj koji pretpostavlja da je njegovo dijete darovito, učinit će puno više za razvoj pretpostavljene darovitosti, te ustrajati na djetetovom napretku. Ako je nešto u ovom razdoblju i propušteno, odgovarajućim odgojnim utjecajima moći će se nadoknaditi kasnije, iako su prve tri godine vrlo važne za razvoj djeteta. Pozitivna slika o sebi jedna je od dominantnih osobina produktivno darovitih pojedinaca, a na njeno formiranje jak utjecaj imaju roditelji. Važno je da roditelj što ranije počne percipirati svoje dijete kao darovito i pomagati mu da tu darovitost i razvije. Roditelji koji dopuštaju djetetu više neovisnosti i oni koji od svoje djece traže više samostalnosti u radu, djeluju poticajno na djetetov razvoj, pa tako i na razvoj njegove darovitosti.

Uloga odgojitelja u radu s darovitom djecom

Osnovno načelo za rad s djecom u vrtiću jest da svako dijete treba tretirati kao potencijalno darovito i treba mu omogućiti odgoj koji će optimalno poticati razvoj njegovih mogućnosti. Polaskom djeteta u vrtić dio odgovornosti je na odgojno-obrazovnoj instituciji koja bi trebala preuzeti zadovoljavanje specifičnih potreba darovite djece. Odgojitelji i drugi stručnjaci imaju značajnu ulogu u svakodnevnom opažanju djeteta u skupini, u identifikaciji darovitosti te u poticanju i usmjeravanju nadprosječnih sposobnosti planiranim aktivnostima, stoga se kraći program za potencijalno darovitu djecu koji provodim u vrtiću upravo temelji na pomno planiranim aktivnostima, vodeći se interesima djece. Ono što sam u dosadašnjem radu primjetila jest činjenica da djecu jako zanimaju znanstveni pokusi. Tako su djeca sama odabrala ime igraonice. Jedne se godine igraonica zvala “Hokus-pokus”, a već iduće “Mali znanstvenici”. Tom prilikom izvodimo razne pokuse s balonima, vodom, ledom, zemljom, svjetlom, zvukovima, elektricitetom, magnetskim poljima, strujom. Posebnost pri izvođenju pokusa je da djeca nisu samo pasivni promatrači, već i aktivni sudionici, a ono što je zanimljivo su njihova promišljanja i izjave koje nadmašuju sva očekivanja i na koja mi odgojitelji često nemamo odgovor. Priča ide dalje, jer odgovor nemamo mi odrasli, imaju ga druga djeca u skupini. Možda (još) nisu “znanstveno utemeljena”, ali su vrlo kreativna. Prema područjima interesa prilagođava se didaktički materijal za matematičke aktivnosti, verbalne igre, likovne, glazbene i tjelesne aktivnosti, igre građenja i konstruiranja, multimediju, logiku i promišljanje.

Izazovi u radu s darovitom djecom

Ono što je vrlo zanimljivo je i to da su u igraonici djeca sličnih intelektualnih sposobnosti, što za rezultat ima nadmudrivanje raznim zanimljivim izjavama, kreativnim rješenjima i dosjetkama, a do izražaja dolazi i “oluja ideja”. Ono što posebno zaokuplja moju pažnju su njihove “slabosti”. Zanimljivo je da takva djeca ne žele sudjelovati u igrama u kojima do izražaja dolaze njihove slabe strane. Zato je važno kod takve djece raditi na jakima točkama i graditi ih, ali i osvijestiti slabe točke te raditi na njiima, jer će se darovita djeca uvijek spoticati na svoje slabe točke. Teško prihvaćaju poraz te su im emocionalne reakcije vrlo burne i intenzivne, a baš je to izazov u kojem se pronalazim. Smiriti dijete, usmjeriti, te ga ponovo zainteresirati za igru u kojoj nije tako uspješan. Upravo je cilj igraonice poraditi na slabostima potencijalno darovite djece, naučiti ih kako se nositi s neuspjehom, pomoći im da čuvaju svoje vrijednosti te da njeguju svoj unutarnji svijet, ali i da se uspiju emocionalno povezati s drugima. Ono što sam kroz igraonicu primjetila jest činjenica da su takva djeca osjetljiva na nepravdu, skloni su idealizmu, ali i perfekcionizmu te su zbog toga i sami skolni varanju u raznim aktivnostima (posebno natjecateljskim igrama ili igrama s pravilima) kao bi pobijedili ili bili prvi. Ono što me veseli su upravo oni sami, njihova pojava i osmijesi, ličnosti, osobine, karakteri, crteži, izjave, dosjetke, kreativna rješenja i vlastita uvjerenja, te njihova neiscrpna maštovitost koju nose u svom malom unutarnjem svijetu, a za koju želim da izađe na površinu bez osjećaja nelagode i neshvaćenosti.

„Zrno po zrno pogača, kamen do kamena palača.“

U potpunosti se slažem s tvrdnjom da nema društva koje sebi može priuštiti ignoriranje darovitih pojedinaca, a upravo o takvim pojedincima ovisi napredak i razvoj ljudske vrste i čovječanstva. Društvo koje ne investira u svoje najsposobnije pojedince, ne investira u svoju budućnost i baš zato volim to što radim.

O programu konferencije čitajte na sljedećoj poveznici.

Tekst: Josipa Jambrek, Dječji vrtić „Lojtrica“

Foto: Profimedia

Izvor:mlijecnizub.hr