Vile s planine nježnosti

Moja je priča skup mojih udaha... Za svaki sam se izborila. Baš kao i svi vi ratnici koji ste svoje bitke dobivali u svojim tišinama...

Ja sam se rodila sa 100. Tata uvijek govori kako sam se rodila kao "mala stara", da sam bila lijepa beba i da sam očima ispitivala otkad sam ga prvi put pogledala… a od nestrpljivosti progovorila s nepunih godinu dana prilično bogatim vokabularom. Da sam bila poput vile s planine nježnosti.

Kaže da sam rođena iz ljubavi i to me valjda spašavalo kroz sve bure o kojima ću vam ispričati ponešto. A ispričat ću vam samo zato da i sama pokušam shvatiti zašto ne mogu mrziti – čak ni one zlotvore koji puste pse na nejakog mačića koje je zaželjelo moje dijete.

S tri godine spavala sam u svojoj sobi. Bila je to mala tamna sobica u polupodrumu u kojem smo živjeli. Sjećam se da bih svake večeri, prije nego bih usnula, vidjela psa na podu kako sjedi uz rub kreveta pored mojih nogu. Ne znam je li taj pas bio strah ili sigurnost, ali toliko ga se jasno sjećam da bih ga i danas znala nacrtati.

Tata je radio kao knjigovođa u to vrijeme, u Dalmacija Cementu. Radilo se od 6. S četiri godine nerijetko se događalo da bi teta kasnila u vrtić i da sam je sama morala čekati iza jednog grma, jer je tata morao na posao autobusom u 5.45 na autobusnoj stanici Gomilice. A bila bi zima. I mrak. Poslije sam tek shvatila što znači tatin čir na želucu i upaljena žuč.

Mama je bila nježan i dobar tehničar. Ništa nam nije nedostajalo, nikad i ni u čemu. Držala se tako neobično hrabro kad sam prvi put dobila napad alergije od kojeg sam se gušila i plavila u isti mah. Čak i onda kad sam toliko dehidrirala od nekakve viroze da su mi se ukočili i skvrčili prstići na rukama…. a ja se naglas zabrinula kako više neću moći svirati klavir. Mama je preživjela na autopilotu valjda, ostavljajući me taj put… i još mnogo puta po bolnicama. Jer mame su superheroji. Mame su Mamamani!

Preskočit ću sitnice, da ne pišem do besvijesti….

S 18 sam čekala, danas Zakonitog, da se vrati iz rata. I preko noći valjda posijedila… od onda se farbam u svakakve boje, da ne dam gušta provokatoru životu, jer ga volim mangupa, neka me je gnjavio… baraba… Život mislim, ne Zakoniti.

S 21 sam završila prvi put na operacijskom stolu. Ništa strašno, upala slijepog crijeva… koja se, naravno, zakomplicirala, pa su mi malo čačkali po jajnicima, pa su pola jednog otkinuli i sašili mi jajnik za trbušnu stijenku… pa sam za mjesec dana išla još jednom na popravak… pa nakon godinu nesnosnih bolova još jednom.

OK, pomislim, sad sam napokon mirna. S 23 sam se udala. Iz ljubavi i želje, za onoga kojeg sam voljela i volim. Naravno da smo htjeli djecu… ne brojim izgubljene u samom početku, ali me jako bole dvojke koje smo izgubili, stvarno sam im se radovala.

Sumnjiv mi je tada već postao taj moj put… Po prvi put sam se zapitala pa koliko još mogu podnijeti?!

Na moje inzistiranje kod doktorice da hoću totalni check up mog tijela, spasila sam sama sebi život…. Otkrili smo tumor na mojoj jetri od 2 kilograma, veličine rukometne lopte koji je bio uzrok svih tih "izgubljenih" koji su me svojim odlaskom zapravo spašavali.

Zagreb, Dubrava, CT, operacija, odstranjenje pola jetre, bolovi, urlanja, plakanja, strahovi od nalaza… 48 punata samo od te operacije preko mog trbuha… one od ranije nisam brojala.

Stala sam na noge, neka nova JA…. neustrašiva, budna i živa kao nikad prije.

Točno 10 mjeseci nakon te operacije…. iako nisam smjela, bila sam trudna i nosila sam Čudesnog.

 

Prirodni porod, trudnoća za pet. Tu noć kad sam rodila, sjećam se da su ga odnijeli nakon dva sata od mene i mene odveli u sobu. Ustajem, krvarim, tonem u mrak… iskrvarila sam…. pet do 12. Ne vjerujem, Ljutim se. Vrištim tišinom. Popižđujem. Ne! Ne!!! Čujem ih kako se prepiru da im nedostaje krvi…. da sam već dobila dvije doze… šapnem polumrtva očevo ime… dobrovoljni darivatelj… 100 puta… uzvrtjeli su se oko mene… stižu odmah još dvije vrećice… Negdje pred jutro dolazim sebi. Onaj otac koji me dao ovom svijetu, dao mi je valjda i to zrnce mudrosti da se spasim kad treba. Istinom. I samo istinom.

Sjećam se da su me u noći obavijestili da moraju zvati supruga jer nisam dobro i ne znaju hoću li dočekati jutro. Nisam dala. Ma jeste normalni, pa maloprije nas je ljubio. Sve njegove ostvarene želje bile su u tom paketiću od pola metra i na mojim usnama. Nisam dala. Znala sam da ja to mogu.

Ujutro pokušavam ustati. Nevjerica, ne osjećam noge. Uvjeravaju me da sam luda. A znam da sam trknuta, ali luda nisam. Nakon uvjeravanja treći dan su me odveli na rendgen… slomljena zdjelica. Pa da…. nakon poroda velike bebe i kiretaže zbog tog neobjašnjivog krvarenja, odvalili su me. Razdvojene kosti 2 cm. Mater, oca…

Zaraslo je.

Sve zaraste.

Osim onih boli koje ti zli ljudi nanose. Samo zato što ne znaju voljeti. Jer nisu naučili ljubav ni primiti ni dati, još od vlastite kolijevke. Možda ih majke nisu željele kao mene moja i otac moj. Možda nisu znali pitati očima ni srcem, dok nisu progovorili jezikom nevolje, pa ni u odrasloj dobi to ne znaju bolje….

Možda nisu čuli za vile s planina nježnosti.

Ali ih ne mogu mrziti. Neka su zli, neka mi remete mir i dah… i ubrzaju puls preko 100. Moje je srce istrenirano. Moja je duša atleta. Svašta je ta pretrčala i nije ni pred kim posustala.

Pa pustim nevoljama da se sobom hrane… čak i onda kad puste pse na nejakog mačića kojeg smo udomili, jer ne podnose dječji smijeh ni ručice od igre uprljane.

Ne mogu ih mrziti. Jer sam Mamaman!

A Mamamani znaju da je jedino ljubav odgovor i smisao… i vrisak u tišini…. svjetlo u mračnim trenucima. Pa naoko hrabra….. a neš’ ti mene… šapućem Čudesnom kako su zmajevi veliki samo onoliko koliko im to dozvolimo biti.

 

Neka Dobro oprosti onima kojima treba… a ja ću po svome… ne osvrćući se.

Moja je priča skup mojih udaha… Za svaki sam se izborila. Baš kao i svi vi ratnici koji ste svoje bitke dobivali u svojim tišinama.

Ali ne dam da me ljutnja obuzme. Nikad nisam i nikad neću. Pa nisam se za to borila. Da Vas ljubav vodi lipi moji…. uvijek ljubav…..samo ljubav. Amen.

 

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

Pomoćnik u nastavi - 'produžena ruka' djetetu, učitelju i kolektivu

Posao pomoćnika u nastavi je itekako potplaćen posao…

Zaljubljenost ‘skida’ kilograme!

Jedno talijansko istraživanje pokazalo je da ništa nije…

Odajte priznanje Majci u sebi

Kod nas nije toliko popularna ceremonija blagoslova majke,…

Što djetetu činimo dok vičemo na njega?

Roditelj će steći prirodni autoritet ako s djetetom…

Pročitajte i:

Gostovanje mjuzikla Božićno čudo ansambla IYF Koreja na dar građanima

Vrlo pohvalno od ansambla iz Koreje da nije zaobišao i našu zemlju, a rado ćemo…

Animirana pustolovina 'Coco' ima za vas mala iznenađenja

Uz recenziju animiranog filma Coco koju nam kao i obično piše edukatorica Iva Brčić, darujemo…

Majci 'pauk' odnio auto s bebom na stražnjem sjedalu

Jeleni M., u ponedjeljak je u Beogradu vozilo "Parking servisa" odvezlo automobil u kojem je…

Car je gol i nastupa u kazalištu Trešnja!

Carevo novo ruho jedna je od onih priča koje se podjednako obraćaju djeci i odraslima.…