Učiteljica za cijeli život

Jasno se sjećam prvog dana škole. Suknjice koju sam nosila, Margite s kojom sam razmijenila prve riječi. Sjećam se svoje prve pernice, Ivane sitne s kosom boje sunca i Nje...

Moja učiteljica je to zvanje odabrala zato što je to njezina priroda. Da podučava i odgaja, da bude podrška s dovoljno topline za svaku dušu od nas 32 koliko nas je krenulo u 1.d. Ili je zvanje odabralo nju. Sjećam se jasno njene tamne kose i tamnih očiju. Ništa to nije smetalo svjetlu da dopre do nas. Tamnokosa, tamnooka, imena Zlata.
Kad dijete krene u školu po prvi put, strpa u torbu sva očekivanja koja je upilo iz bajki i crtanih filmova. Sve one naputke obitelji, susjeda i onih koju školu već pohode. Svatko iz svoje kože i ovisno o vidljivosti vlastitog obzora. Miris knjiga, papira i korica, drvenih bojica ostane zaglavljen zauvijek u nama. Miris koji vraća u bezbrižnost vremena dok se dan krojio po broju osmijeha i satima u igri. I taj pogled prve učiteljice koja te smjestila u dušu zauvijek. Moja Zlata.

Što pamtim iz školskih dana?

Bila sam odličan učenik. Voljela sam školu i vrijeme u njoj nisam smatrala izgubljenim. Pamtim lijepe trenutke, druženja, lekcije o ljudskosti najviše. Ruganja određenih skupina djevojčici koja je živjela u podrumu bez prozora. Sjećam se djece čiji su roditelji radili u Njemačkoj pa su nas druge mamili gumenim bombonima u vrijeme Božića, kad su se roditelji vraćali doma, te im kilom gumenih bombona pokušavali nadoknaditi sva maženja pred spavanac-ušuškanac. Što zna dijete gdje je sreća. Strpa je u vrećicu bombona samo da mu zavide na nečem čega nema.
Pamtim one koji su voljeli na najjače, s prvim prištićima na čelu i razvrstanim paperjem gdje će jednom biti brkovi. Izlete, predstave, nastupe na kojima bih tražila roditeljski pogled da mi potvrdi je li sve to bilo dobro. Zaboravila bih tekst ponekad – pa improvizirala, ispala mi je papučica dok sam plesala u predstavi s folklorom… ništa zato, samo pleši – ponavljam si. Riječi kojima je izvlačila ono najbolje u nama, naša Zlata.

Podrška o kakvoj sam samo sanjati mogla

Kad sam imala nepunih devet godina, rekla mi je da pišem kao da anđeli sviraju nebom. Da diram u dušu svojim sastavima i da ću uspjeti prema svojim vizijama skrojiti svijet. Da ću emocijama i namjerom popraviti sivo i dodati ono svoje šašavo, istom lakoćom kojom sam bez problema još u trećem razredu nosila kravate umjesto remena i muške košulje kao haljine.

Rekla mi je da vrijedim sa svakom točkicom u šarenicama, da budem odvažna i da sve to mogu. A ja bih se zasramila, jer kako ću to ja. U to vrijeme razmišljala sam da ću pjevati i plesati, snimati filmove i putovati Svemirom vozeći zvijezde. Razmišljala sam o svemu i ni o čemu kao okviru stvarnosti koja me čeka.

Zaboravila sam jednom domaći rad (sigurno i više puta, ali ovaj pamtim), a ona me pitala jesam li zaboravila biti pristojna i nasmijati se barem jednom toga dana. Kad sam rekla kako nisam, nasmiješila mi se riječima: “Onda se ništa u svijetu nije poremetilo. Napisat ćeš domaći za sutra.”

Pamtim te kalupe bez ograničenja koji su me oblikovali oslobađajući me.

Na dan mog vjenčanja kad je obred završio i kad su me ljubili brojni čestitari, iz gomile ljudi provirila je tamnokosa, tamnooka s orhidejom u ruci i osmijehom samo za mene. Samo me poljubila, zagrlila i ispratila u neki novi dio života. I otišla dalje u svoj dan kao da se ništa baš posebno dogodilo nije, ali meni su stanice presložene opet tom njenom gestom u novu spoznaju ljudskosti u anđelima.

Danas je predstava po mojoj slikovnici igrana u malom kazalištu. Sjedila sam u publici i netko me nježno potapša po ramenu. Okrenem se, a iza mene buket ruža u rukama moje zlatne tamnooke, tamnokose. Vidjela me, kaže, na televiziji neki dan i potražila gdje me može naći. Našla me.

 

Prave životne vrijednosti

Nije vrijeme spona među ljudima. Nisu daljine ni datumi ono što nas dijeli. Samo nedostatak volje i hrpa zaborava što nas zarobi i zamagli bitnost bitka kao takvog.
Danas, kad i sama sjedim s 20 malih i najvećih ljudi u učionici, dopuštam samo srcu da iz mene progovara. Ne želim im ostaviti gorčinu s kojom će pamtiti naše dane. Želim biti zlato u njihovim sjećanjima. Ona koja je vidjela sve ono što jesu, tako životno nespretni, a ljubavlju prespretni.
Kako se to složi u životu… Da ti život daruje prilike i podsjetnike tko si i zašto si uopće tu. Što držiš za sveto bez da ti itko kaže da sveto jest.

Trenutno radim s trećašima kao pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama. Prošle godine, jednog od onih dana kad se kiša i vjetar natječu tko je jači, došao je i on u školu. Mokrih nogu i tenisica iz kojih se slijevala voda. Budući da smo taj dan imali tjelesnu kulturu sjetile smo se učiteljica i ja da ima tenisice za dvoranu pa da skine te mokre. Ali čarape su bile natopljene. Nisam previše razmišljala, otrčala sam u dućan do naše škole i kupila mu čarape. Prve na koje sam naišla, nikakve posebne kvalitete, od svega nekoliko kuna. Samo da noge budu suhe. Sve mokro stavili smo sušiti po radijatorima i nastavili svoj radni dan. Zaboravila bih ovaj događaj vjerojatno, ali…

Na kraju prvog polugodišta dječak je odselio u drugi grad i više ga nisam vidjela. Prije nekoliko tjedana dobila sam ogromnu čokoladu s pismom koje me rasplakalo, i porukom na kraju "Hvala vam za suhe nogice". Između ostalog, u pismu je pisalo kako taj dječak od tada uvijek u školskoj torbi nosi još jedne čarape ako slučajno nekome pokisnu noge. To je od mene, uz moje roditelje, napravila moja Zlata. Tako nas je učila. Da je važno biti čovjek i popraviti anomalije dana ako se dogode.
Bez previše razmišljanja vidjeti boje u svima. I pomoći. Pomoći. Ostati čovjek uvijek i sa svima.

Moja učiteljica Zlata još uvijek radi u osnovnoj školi i pronosi ljubav. I još uvijek zna na koji datum sam rođena. I na predstavi mi je rekla da vidi to isto zlato u mom sinu. Pomilovala ga je po kosi, mog jedanaestogodišnjaka, uz riječi kako smo zaslužili jedno drugoga, tako nježni.
A meni opet suza krenula… dobro je, Nataša, ništa se time nije poremetilo u svijetu.

 

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu" i slikovnice "Krijesnica koja se zove baš kao ti"
Foto: Profimedia, osobni arhiv

Preporučujemo

Tagovi: , ,

Vezano uz temu

Izašla je prva slikovnica naše kolumnistice Nataše Jukić

Naše kolumne pišu sjajne i izuzetno talentirane žene…

Jeste li već čitali djeci slikovnicu Lav i ptica?

U izdanju nakladne kuće Harfa prošle je godine…

Izašla je prva knjiga naše kolumnistice Nataše Jukić: Zagrebi sivu

Čast nam je predstaviti uistinu posebnu zbirku kolumni…

Pomoćnik u nastavi - 'produžena ruka' djetetu, učitelju i kolektivu

Posao pomoćnika u nastavi je itekako potplaćen posao…

Pročitajte i:

5 mitova o pucanju vodenjaka

Može li se dogoditi bilo gdje? Hoće li biti mnogo vode? Boli li?... Puno je…

Danas otvorenje skijaške staze na Sljemenu i sanjkališta na Cmroku!

Skijaši, večeras je noćno skijanje na Sljemenu besplatno, a klinci koji više vole sanjkanje, od…

Besplatne radionice u centru Travno u Zagrebu

Kulturni centar Travno niti jedne praznike ne ostavi djecu da se dosađuju. Kod njih se…

Kako dijete može doći do neisplaćenih alimentacija jednog od roditelja?

Katkad je jedina satisfakcija napuštenom djetetu da dođe do neisplaćenih alimentacija i osigura si donekle…