Učiteljica za cijeli život

Jasno se sjećam prvog dana škole. Suknjice koju sam nosila, Margite s kojom sam razmijenila prve riječi. Sjećam se svoje prve pernice, Ivane sitne s kosom boje sunca i Nje...

Moja učiteljica je to zvanje odabrala zato što je to njezina priroda. Da podučava i odgaja, da bude podrška s dovoljno topline za svaku dušu od nas 32 koliko nas je krenulo u 1.d. Ili je zvanje odabralo nju. Sjećam se jasno njene tamne kose i tamnih očiju. Ništa to nije smetalo svjetlu da dopre do nas. Tamnokosa, tamnooka, imena Zlata.
Kad dijete krene u školu po prvi put, strpa u torbu sva očekivanja koja je upilo iz bajki i crtanih filmova. Sve one naputke obitelji, susjeda i onih koju školu već pohode. Svatko iz svoje kože i ovisno o vidljivosti vlastitog obzora. Miris knjiga, papira i korica, drvenih bojica ostane zaglavljen zauvijek u nama. Miris koji vraća u bezbrižnost vremena dok se dan krojio po broju osmijeha i satima u igri. I taj pogled prve učiteljice koja te smjestila u dušu zauvijek. Moja Zlata.

Što pamtim iz školskih dana?

Bila sam odličan učenik. Voljela sam školu i vrijeme u njoj nisam smatrala izgubljenim. Pamtim lijepe trenutke, druženja, lekcije o ljudskosti najviše. Ruganja određenih skupina djevojčici koja je živjela u podrumu bez prozora. Sjećam se djece čiji su roditelji radili u Njemačkoj pa su nas druge mamili gumenim bombonima u vrijeme Božića, kad su se roditelji vraćali doma, te im kilom gumenih bombona pokušavali nadoknaditi sva maženja pred spavanac-ušuškanac. Što zna dijete gdje je sreća. Strpa je u vrećicu bombona samo da mu zavide na nečem čega nema.
Pamtim one koji su voljeli na najjače, s prvim prištićima na čelu i razvrstanim paperjem gdje će jednom biti brkovi. Izlete, predstave, nastupe na kojima bih tražila roditeljski pogled da mi potvrdi je li sve to bilo dobro. Zaboravila bih tekst ponekad – pa improvizirala, ispala mi je papučica dok sam plesala u predstavi s folklorom… ništa zato, samo pleši – ponavljam si. Riječi kojima je izvlačila ono najbolje u nama, naša Zlata.

Podrška o kakvoj sam samo sanjati mogla

Kad sam imala nepunih devet godina, rekla mi je da pišem kao da anđeli sviraju nebom. Da diram u dušu svojim sastavima i da ću uspjeti prema svojim vizijama skrojiti svijet. Da ću emocijama i namjerom popraviti sivo i dodati ono svoje šašavo, istom lakoćom kojom sam bez problema još u trećem razredu nosila kravate umjesto remena i muške košulje kao haljine.

Rekla mi je da vrijedim sa svakom točkicom u šarenicama, da budem odvažna i da sve to mogu. A ja bih se zasramila, jer kako ću to ja. U to vrijeme razmišljala sam da ću pjevati i plesati, snimati filmove i putovati Svemirom vozeći zvijezde. Razmišljala sam o svemu i ni o čemu kao okviru stvarnosti koja me čeka.

Zaboravila sam jednom domaći rad (sigurno i više puta, ali ovaj pamtim), a ona me pitala jesam li zaboravila biti pristojna i nasmijati se barem jednom toga dana. Kad sam rekla kako nisam, nasmiješila mi se riječima: “Onda se ništa u svijetu nije poremetilo. Napisat ćeš domaći za sutra.”

Pamtim te kalupe bez ograničenja koji su me oblikovali oslobađajući me.

Na dan mog vjenčanja kad je obred završio i kad su me ljubili brojni čestitari, iz gomile ljudi provirila je tamnokosa, tamnooka s orhidejom u ruci i osmijehom samo za mene. Samo me poljubila, zagrlila i ispratila u neki novi dio života. I otišla dalje u svoj dan kao da se ništa baš posebno dogodilo nije, ali meni su stanice presložene opet tom njenom gestom u novu spoznaju ljudskosti u anđelima.

Danas je predstava po mojoj slikovnici igrana u malom kazalištu. Sjedila sam u publici i netko me nježno potapša po ramenu. Okrenem se, a iza mene buket ruža u rukama moje zlatne tamnooke, tamnokose. Vidjela me, kaže, na televiziji neki dan i potražila gdje me može naći. Našla me.

 

Prave životne vrijednosti

Nije vrijeme spona među ljudima. Nisu daljine ni datumi ono što nas dijeli. Samo nedostatak volje i hrpa zaborava što nas zarobi i zamagli bitnost bitka kao takvog.
Danas, kad i sama sjedim s 20 malih i najvećih ljudi u učionici, dopuštam samo srcu da iz mene progovara. Ne želim im ostaviti gorčinu s kojom će pamtiti naše dane. Želim biti zlato u njihovim sjećanjima. Ona koja je vidjela sve ono što jesu, tako životno nespretni, a ljubavlju prespretni.
Kako se to složi u životu… Da ti život daruje prilike i podsjetnike tko si i zašto si uopće tu. Što držiš za sveto bez da ti itko kaže da sveto jest.

Trenutno radim s trećašima kao pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama. Prošle godine, jednog od onih dana kad se kiša i vjetar natječu tko je jači, došao je i on u školu. Mokrih nogu i tenisica iz kojih se slijevala voda. Budući da smo taj dan imali tjelesnu kulturu sjetile smo se učiteljica i ja da ima tenisice za dvoranu pa da skine te mokre. Ali čarape su bile natopljene. Nisam previše razmišljala, otrčala sam u dućan do naše škole i kupila mu čarape. Prve na koje sam naišla, nikakve posebne kvalitete, od svega nekoliko kuna. Samo da noge budu suhe. Sve mokro stavili smo sušiti po radijatorima i nastavili svoj radni dan. Zaboravila bih ovaj događaj vjerojatno, ali…

Na kraju prvog polugodišta dječak je odselio u drugi grad i više ga nisam vidjela. Prije nekoliko tjedana dobila sam ogromnu čokoladu s pismom koje me rasplakalo, i porukom na kraju "Hvala vam za suhe nogice". Između ostalog, u pismu je pisalo kako taj dječak od tada uvijek u školskoj torbi nosi još jedne čarape ako slučajno nekome pokisnu noge. To je od mene, uz moje roditelje, napravila moja Zlata. Tako nas je učila. Da je važno biti čovjek i popraviti anomalije dana ako se dogode.
Bez previše razmišljanja vidjeti boje u svima. I pomoći. Pomoći. Ostati čovjek uvijek i sa svima.

Moja učiteljica Zlata još uvijek radi u osnovnoj školi i pronosi ljubav. I još uvijek zna na koji datum sam rođena. I na predstavi mi je rekla da vidi to isto zlato u mom sinu. Pomilovala ga je po kosi, mog jedanaestogodišnjaka, uz riječi kako smo zaslužili jedno drugoga, tako nježni.
A meni opet suza krenula… dobro je, Nataša, ništa se time nije poremetilo u svijetu.

 

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu" i slikovnice "Krijesnica koja se zove baš kao ti"
Foto: Profimedia, osobni arhiv

Preporučujemo

Tagovi: , ,

Vezano uz temu

Izašla je prva slikovnica naše kolumnistice Nataše Jukić

Naše kolumne pišu sjajne i izuzetno talentirane žene…

Jeste li već čitali djeci slikovnicu Lav i ptica?

U izdanju nakladne kuće Harfa prošle je godine…

Izašla je prva knjiga naše kolumnistice Nataše Jukić: Zagrebi sivu

Čast nam je predstaviti uistinu posebnu zbirku kolumni…

Pomoćnik u nastavi - 'produžena ruka' djetetu, učitelju i kolektivu

Posao pomoćnika u nastavi je itekako potplaćen posao…

Pročitajte i:

Isplata osiguranja u slučaju učestalih ozljeda djeteta

Proučite dobro tablice osiguranja djeteta kako biste vidjeli kakva sve prava imate ako dođe do…

Što kada dijete ne zanima škola, samo igrice?

Jasno definiranim i ograničenim periodom za igranje igrica osigurajte da dijete ne izgubi pojam o…

dijete udara roditelje

Psihologinja odgovara: Što kad dijete tuče roditelje?

Dijete koje tuče svog roditelja nije sretno s tim ponašanjem i većina djece će nakon takvog…

Besplatna radionica o planiranju trudnoće kod žena koje boluju od upalnih reumatskih bolesti

U organizaciji udruge Remisija u petak 8. ožujka 2019. u 17.30 sati u Hotelu Dubrovnik…