Učitelji pojma nemaju

U nastavu se svi razumiju! Čini mi se da velik broj roditelja, zato jer im djeca idu u školu, smatra da to znači da i oni idu u školu. To je blago rečeno – zapravo smatraju da to znači da su pozvani da procjenjuju, komentiraju i daju svoje ideje za mnogoštošta što se u nastavi događa. Meni je to malo smiješno, jer ja npr. nikad nisam svojoj liječnici sugerirala koji da mi antibiotik propiše...

Uloga učitelja vrlo je delikatna, nježna, a istodobno čvrsta i nepokoriva. Uvijek stajem na stranu nas učitelja tako da barem zbrojim dva i dva i ne osuđujem istoga trena sve što se na listi grešnika nalazi, a ispada iz većine medija. Pritom mislim na liste pogrešaka i propusta koje se svakodnevno pripisuju tim jadnim učiteljima koji, izgleda, pojma nemaju.

I uvijek ću nastojati glasno izreći koliko, kako i zašto radimo s učenicima. Kad zavirim u medije i pustim da me zahvati val informacija o tome što se u nekoj školi, u nekom razredu, nekoj učiteljici dogodilo… jednostavno uvijek to uzmem s rezervom. Jer medijske informacije doživljavam namjerno napuhanima, izdvojenima iz cjeline i redovito – žutima.

Ne mogu se oteti dojmu da se nas, većinom, proziva za sve, i to vrlo često kad nismo zgriješili, a, za usporedbu - o liječniku koji je zgriješio nećemo saznati ništa osim što je po struci. Nećemo saznati ime, mjesto rada, sve će nekako biti zakukuljeno nekom maglovitom tajnom, a ipak će mediji vitlati informacijom da je nešto gadno zgriješio. I imat će čak i dokaze. Ali neće ga imenovati. Kad pak učitelj zgriješi - svi ćemo saznati najprije njegovo ime, pa naziv škole, ravnatelja, grupe roditelja… pa će i škola i grad i svi biti pod povećalom i paskom zlosutne publike. Da se razumijemo – kad postoje nepobitne činjenice da je netko nešto napravio pogrešno, to uopće nije za raspravu. Ja govorim o onim svakodnevnim događajima kojima nas preplavljuju s medijskih stranica bez provjere stvarnog stanja stvari.

 

Javni linč bez provjere činjenica

Tako je npr. neka učiteljica gadno nastradala jer je djetetu u, čini mi se, prvom razredu, napisala komentar vodivši se stručnim pojmovnim objašnjenjem. I javnost se zahuktala zaboravivši da činjenice nisu provjerene. Ako stanemo i razmislimo - je li fotografija i komentar na istu, neke vjerojatno ljutite osobe, dovoljan razlog da se pokrene lavina napada, objeda i ružnih komentara? Na učiteljicu? A da se pritom niti u jednom trenu ne promisli što i zašto je učiteljica komentirala. Ona je odmah ispala mrziteljica pasa, životinja, djece, cijeloga svijeta, neuvažavateljica istih, drukčijih i različitih, sirovina koja ne razumije sadašnjost, koja ne vidi blagodati suvremenoga doba i netolerantna je prema doživljaju obitelji. A možda se učiteljica samo držala svoje struke i pojmovnog objašnjenja. Razmislite - kako je takvo jasno objašnjenje komentara palo napamet većinom samo učiteljima, a javnost se većinom priklonila onoj napadačkoj, nasrtljivoj strani?

Evo, ja ću sada javno komentirati - pas je kućni ljubimac; članovi obitelji su povezani krvnim srodstvom. Moj pas nije mi sestra. To što ja volim pse i što prihvaćam da ih netko smatra članovima obitelji, a netko ne, UOPĆE nije bit ove priče. Bit je da učiteljica uči svoje učenike pojmovima kojima ih mora naučiti. Točka. I ona definitivno jest nevješto i možda ne promislivši napisala tu zloguku rečenicu: Pas nije član obitelji. I vjerujem da je požalila što nije bila promišljenija. No, držala se pojmova i - nije ona za na stup srama! Počnimo raspravljati o onome što je zaista važno, ako već želimo secirati sve elemente školskoga sustava u koji se svi razumiju. Recimo – što znači pojam partnerstva roditelja i učitelja?

 

Kakvo bi partnerstvo roditelja i učitelja trebalo biti?

U nastavu se svi razumiju! Čini mi se da velik broj roditelja, zato jer im djeca idu u školu, smatra da to znači da i oni idu u školu. To je zapravo blago rečeno - zapravo smatraju da to znači da su pozvani da procjenjuju, komentiraju i daju svoje ideje za mnogoštošta što se u nastavi događa. Meni je to malo smiješno, jer ja npr. nikad nisam svojoj liječnici sugerirala koji da mi antibiotik propiše i zašto niti sam vozaču autobusa sugerirala da ne stane na nekoj stanici jer se meni ne da gubiti vrijeme… Slikovito - rijetko nam pada napamet petljati se u nečiji posao i struku, ali učiteljima ćemo rado ući u razred, bilježnicu, udžbenik i poučavati ih zašto je nešto dobro, a nešto ne.

Pojam partnerstva roditelja i škole, ili učitelja, malo je prerastao svoju bit. Ja to doživljavam ovako - roditelji su partneri učiteljima do onoga trenutka kad učenik/dijete uđe u nastavni proces, u razred. U tom trenutku prestaju biti partneri i postaju korisnici.

Slobodno sad bacite drvlje i kamenje na mene, ali, ako razmislite i prihvatite činjenicu da su učitelji stručni, što sam onda pogrešno rekla? Usporedbe radi - možda se meni ne sviđa što mi sve liječnik nabroji o nekom virusu i kako me liječi i smatram da mu smijem reći da mi se to ne sviđa, ali ne pada mi napamet učiti ga koji će mi lijek pripisati. Isto tako, ako se roditelju ne sviđa što dijete treba naučiti da je Zemlja okrugla ili pročitati lektiru koja je tati dosadna, to je ok, ali jedino na razini spomena. U redu je doći na individualne informacije i izreći svoj stav. To je stvarno ok! Ali nije ok ispravljati sve što učitelj kaže, petljati se u učiteljsku odluku, ocjenu, bilješku, prosudbu… stavljati pod povećalo i bitno i nebitno, bilo što. (Naravno, nije ok ni reći svome djetetu da učiteljica ne zna, da je čudna, da ga pogrešno uči… ali o tom’ po tom’, to nije nešto što smo pozvani mijenjati, ali da smijemo obraniti svoju struku i reći - granica je tu i pustite nas da radimo kako znamo i kako nam nalažu planovi i programi – to je ok!)

 

 

Ja volim partnerstvo s roditeljima, da se ne bismo pogrešno razumjeli! Volim kad roditelj dođe pitati kako njegovo dijete napreduje, što ja mislim o ovome ili onome, smatram li da treba nešto mijenjati, naglasiti, pohvaliti… jer to jest partnerstvo. Uvažavanje. Komunikacija jedne i druge strane. Ne sviđamo se svi svima, ali odrasli smo pa se moramo prihvatiti. Stoga, ako vam se učiteljičin postupak ne sviđa, razgovarajte s njom, o postupku, ne o njezinoj frizuri. To je partnerstvo. Ako vam se ne sviđa učiteljičin komentar, i znate zašto vam se ne sviđa, pitajte ju - ona, sigurna sam, zna stručno objasniti sve što je ikada rekla i/ili napisala. Ako vam dijete kaže da je učiteljica danas rekla to i to, pristupite tome s promišljajem - niste bili tamo, ne znate sve, nemojte prosuđivati bez uvažavanja svih činjenica… nitko ne kaže da vaše dijete izmišlja, ali morate dopustiti mogućnost da je subjektivno ocijenilo situaciju.

 

Zašto učiti ono što ne koristimo?

Mene su moji šestaši neki dan pitali zašto učimo aorist i imperfekt. Ja bih bila jako nesretna da me to nisu pitali. Ovako znam da razmišljaju i prosuđuju. Subjektivna je prosudba - ja nikada neću govoriti koristeći aorist, a objektivna je - pitajmo učiteljicu, ona će nam znati objasniti. Rekoh im - to su vremena koja postoje u našem jeziku, trebamo znati da postoje, bajke su ih prepune i samo poznavajući ih, moći ćemo čitati bajke, tvorit ćemo pokoji aorist i imperfekt, da čujemo kako zvuče i to će biti dovoljno. To je moja stručna prosudba. Stojim iza nje. Ako se nekome ne sviđa, to je ok, slobodno mi to može reći. Za mene, tu staje svaka daljnja rasprava. I znam da su neki došli doma i rekli - učiteljica je rekla da ne moramo znati aorist i imperfekt. I to je ok! Ja znam što sam rekla. No, N. je inzistirao - Ali zašto uopće trebamo znati za njih kad nam nikad neće trebati? Pa mu je L. rekao - Ma, ja mislim da ću jednoga dana, kad se zaljubim i kad budem htio zvučati jako književno - pričati curi aoristom i imperfektom!

Djeca su izvor smislenosti, kritičnosti i vedrine. Kad bismo krenuli od onoga što njima treba i što žele učiti i znati, možda bismo se konačno manje bavili značenjem partnerstva, prosudbom nečijih komentara i prozivanjem struke. Možda… jednog dana… kad svi u svijetu budu imali jasne uloge i nitko nikome neće govoriti da je jedino njegov stav ispravan i bitan… jednog dana…

 

Tekst: Majda Tometić, učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor, blogerica
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Kako odgojiti djevojčicu bez kompleksa?

Je li u današnjem svijetu, u kojem su…

Imaju li odgajatelji miljenike među roditeljima?

Iz nekoliko primjera dinamike jedne vrtićke grupe i…

Od sada Marija i Majda pišu za vas!

Veliko nam je zadovoljstvo obratiti vam pozornost na…

Pročitajte i:

Ksenija Pajić i kujica Amy u kampanji 'Obitelj na more, a pas na ulicu?!'

Bliže se vrući dani i vrijeme ljetnih godišnjih odmora, što znači da počinje i kampanja…

U koliko sati se najčešće rađaju bebe?

Nalazi znanstvenika sa Sveučilišta College London dobiveni analizom podataka za 5 milijuna poroda koji su…

Vesela morska škola uz male istraživače Anu i Filipa

Naklada Nika predstavlja novi naslov u zanimljivoj seriji slikovnica o istraživanju i dječjim pustolovinama -…

Zabavite se uz igru vreća tajni

Evo jedna zgodna igra za koju vam treba jedino platnena vrećica, ostalo ćete lako naći