U što se pretvorio prosinac?

Radila sam s djecom radionicu prije koji dan. Dobili su papire na kojima su trebali napisati svoje dvije lako ostvarive želje, a na drugom dvije za koje se treba više potruditi i ne ovise možda samo o njima. Ali ih jako žele. Razlika u željama bila je jedino u veličini i cijeni igračke. Ali...

Prosinac. Ono vrijeme kad sjaj sve učini lijepim. Naoko savršenim.
Vrijeme malo dužeg protezanja u krevetu. Momenti u kojima se maziš mislima, željama i očekivanjima, onako pospan i snen, srca otvorena. Vrijeme u kojem si dozvolimo tražiti zaglavljeno dijete u sebi, tamo negdje iza bubrega, pa i dalje, u krvnim zrncima razasuto poput nebeske prašine.
Prosinac. Križanje dana na kalendaru flomasterima u boji. Iščekivanje, odbrojavanje, sjaj u najdražim očima. Mirisi cimeta, čaja, bora i cedra. Šuškavi papiri, opipljiva ljubav u kutijama – kažu reklame, osmijesi i kad je najkiselije u srcu, jer prosinac je.
Razmišljam tako, sa sobom sama, kako smo isprostituirali taj divan mjesec. Slušajući djecu u školi užasnula me činjenica da se sve svelo na konzumerizam. Na dućan. Shopping centar. Na novčanik. Radila sam s njima radionicu prije koji dan. Dobili su papire na kojima su trebali napisati svoje dvije lako ostvarive želje, a na drugom dvije za koje se treba više potruditi i ne ovise možda samo o njima. Ali ih jako žele. Razlika u željama bila je jedino u veličini i cijeni igračke. Ali kako svemir uvijek ima širu sliku, jedno dijete napisalo je kako želi da "mama i tata ne viču jedno na drugo", a drugo da "baka ozdravi".
Razgalila me toplina tih želja. Pomislih: evo ih! Ima ih! Ali zar su bol i tuga jedino što je u stanju još osvijestiti najveća bogatstva? Čak i najmanje?

Mi imamo jednu lijepu tradiciju koju prakticiramo, pogotovo u prosincu. Imamo običaj razgovarati o "anomalijama savršene slike". Moj Roko je to nazvao "ranjeni svijet". Razgovaramo o svemu onom što bi popravili u svijetu da možemo. Da nema ratova, gladi, napuštene djece. Da se ljudi ne tuku i ne mrze, da nestanu uvrede, zlostavljanja, batine i poniženja. Da ozdrave djeca u bolnicama, da požive roditelji koji su štit od najjačeg titana za svoje sreće. Da svatko ima kruh i tople čarape, kakvu takvu sobicu za provesti noć i hladne dane. Da svakoga netko voli. Da se zbrinu životinje, nahrane ptice i napoje biljke. I tako unedogled…

 

Naravno da ne možemo promijeniti svijet čarobnim štapićem. Ali ako dijete spozna da je njegov mikro svemir dio sustava u kojem svi jesmo, krene od toga. Zamislite taj divan osjećaj, nakon što o nečem ovakvom pričate već nekoliko godina, čitate im poučne bajke i zajedno preživite po stoti put "Djevojčicu sa šibicama" da se ne utopite u suzama… Zamislite kad djetetu postane sasvim normalno željeti. Veliko! Ogromno! Najveće! Kad poželi koju dobivenu igračku proslijediti, staru i bolesnu susjedu zagrliti. Kad shvati koliko je potrebno oprostiti i biti veći, iznad svake zlobe koja mu je možda iz ranjene duše upućena od strane bilo koga. Kad vidiš u tim očima sav sjaj ikada namijenjen čovjeku, koji te zaslijepi jer pojma nemaš o tim veličinama.

Naravno da želi legiće i novu knjigu. Ali dok vidim da mu u sobi stoje tri paketića odvojena za proslijediti dalje, dok vidim kome piše čestitke i slušam njegove planove za prosinac, nije me strah za ovaj svijet. Ti mali kapetani ljudskosti spasit će ovaj svijet. Hoće! Oni će proširiti virus nesebičnosti brzinom meteora. Nemojte ih zaustavljati. Odgovorite im na pitanja kako najbolje znate, pa makar to bilo i "ne znam". Proširite im sliku svijeta na stvarnost, ne zatrovanu i ogorčenu, već stvarnost koja nije samo u shopping centrima i reklamama dok traju crtići. Proširite im svijest o dobroti, nesebičnosti i njihovoj vlastitoj moći na ovoj planeti.

Miris njihovih toplih obraščića, toplina dok sanjaju najljepše snove… suzice zbog neuzvraćene ljubavi, ne može biti reklama ni prodajni artikal. To vidimo mi. Zagrljajem, slušanjem, razumijevanjem, darovanjem svog vremena i potpune pažnje dok nam govore to što govore.

 

Prosinac. Ono vrijeme kad sjaj sve učini lijepim. Naoko savršenim.
Vrijeme malo dužeg protezanja u krevetu. Momenti u kojima se maziš mislima, željama i očekivanjima, onako pospan i snen, srca otvorena. Vrijeme u kojem si dozvolimo tražiti zaglavljeno dijete u sebi, tamo negdje iza bubrega, pa i dalje, u krvnim zrncima razasuto poput nebeske prašine.
Ili možda u zrcalima naše duše… u očima djece naše.
Sretna vam prosinac dragi ljudi. Da vam sve ono što svijetu želite u stvarnost donese.

 

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Pročitajte i:

Božićna čarolija očekuje vas i u Svetoj Nedelji

Advent se slavi različitim programima za djecu u cijeloj zemlji. Evo što nam je pripremila…

Ljubav u pokretu - put do maksimalnih potencijala djece i mladih

Ovakve divne programe želimo što više promovirati u cijeloj zemlji i slušati kako djeca uče…

Bajkoviti svijet Sjevernog pola nova atrakcija zagrebačkog Adventa

Na glavnom zagrebačkom trgu krije se ulaz u svijet mašte koji vodi do bajkovitog Sjevernog…

krv u peleni

Krv u bebinoj peleni. Je li to normalno?

Svaki dan s djetetom donosi nova pitanja i dileme. Je li normalno da beba puno…