Sada ima tri godine, za godinu dana imat će šest ili sedam i krenuti u školu. Moj sin, moj ponos. Neću se niti okrenuti, a već ćemo zajedno čitati lektire. Nadam se da će imati učiteljicu s kojom ih neće morati pisati. Nadam se ja puno toga. Mama sam, ali i učiteljica. Kad moj sin krene u školu, bit ću samo mama. Teško je biti objektivan roditelj, zar ne?

Sada sam u školi samo učiteljica. U moje razrede trenutno idu nečija djeca. Djeca koja su odlični glumci, crtači, zabavljači, tehničari, nogometaši, pjevači ili svirači. Možda nisu baš najbolji u hrvatskome koji predajem. Nikako nisu svi došli s istim predznanjem u peti razred. Nisu ni mogli kad imaju različite talente i sklonosti, ali i različitu podršku i očekivanja kod kuće. Kako da ih ja onda sve utrpam u jedan koš i objektivno ih ocijenim? Ne mogu. To ću odmah ovdje javno priznati. Učitelji nikada ne mogu objektivno ocijeniti učenika.

Neki sam dan u razredu učila o subjektivnom i objektivnom opisu pa sam im dala da se međusobno ocijene. Prema novim reformama i takav je način ocjenjivanja poželjan. Naravno, Stjepan je dao sve smješkiće Filipu jer mu je on prijatelj, a Zora je dala tužniće jedino onoj koja ju strašno živcira dok je svima ostalima šakom i kapom podijelila smješkiće za strukturu teksta, zanimljivost ili detaljnost opisa. Mito i korupcija, pogodovanje, a nisu stigli dalje od petog razreda. Nakon ocjenjivanja, malo smo komentirali. Svi smo se složili oko toga da se jedan učenik ipak istaknuo među ostalima te su mu svi dali dobru ocjenu, puno je toga napisao, ali za sve ostale je prevagnulo prijateljstvo ili neprijateljstvo. Osobni odnosi i osjećaji simpatije.

Zaključili smo tada učeći subjektivno i objektivno opisivanje da je ocjenjivanje uvijek subjektivno. Čak i tada kad svi pišu test s istim pitanjima, onaj tko sastavlja test čini to prema svom subjektivnom dojmu (često količina ispred kvalitete) koje je gradivo ključno i na koji način se može prepoznati da je to gradivo učenik savladao. Učitelj je uvijek subjektivan, ali nije u njemu problem, problem je u tih pet ocjena.

Ocjena bi trebala biti mjerilo znanja – zaista?

Kako to da su onda brojni vrsni znanstvenici, izumitelji ili umjetnici imali vrlo loše ocjene u školi? Osobno smatram da je ocjena smišljena kao poticaj za nastavak napredovanja i razvoja. Sasvim je logično svima da petica jednog učenika nikada ne može označavati jednaku količinu znanja kao petica nekog drugog učenika jer ne postoje dva potpuno jednaka učenika. Sasvim je u redu da jedan učenik zna manje od drugoga, a dijele istu ocjenu. Ključno je pak da ih ta ocjena motivira da napreduju i uče nove stvari. Nevjerojatno je koliko jedna „nezaslužena“ petica ili četvorka učini čuda. Kada nekome kažeš da vjeruješ u to da on to može i zna, i sam ti ponekad povjeruje.

Puna vreća petica ili zašto ocjena nije mjerilo znanja
Tired schoolboy sleeping on stack of book by laptop in classroom, Image: 341844099, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: - / Wavebreak / Profimedia

U svome radu unazad nekoliko godina ne dijelim jedinice za nenapisane domaće zadaće. Umjesto toga samo bilježim i evidentiram. Bez kazni i ikakvih sankcija, a zapis je vidljiv i roditeljima jer se nalazi u e-Dnevniku. Od tada je veći broj napisanih zadaća i broj učenika koji kažu kako su zadaću riješili dopola – jer se i to računa u e-Dnevniku pa tada piše kako je zadaća nepotpuna. Dragi moji, nepotpuna zadaća je ipak iznad – „nema zadaće“ i vrlo je važno što sam točno upisala.

Može se i bez ocjena poticati i nagrađivati. Ne moram dati ocjenu kada dajem bravo, možeš ti to ili ti to možeš bolje. Učenici se vole osjećati uspješnima i neučenje ili nepisanje zadaće znače da im je nešto preteško, da su buntovni iz nekog svog razloga, da traže pažnju ili pomoć.

Svi volimo dobiti peticu, posebno smo ponosni kad smo se za nju baš potrudili i naradili. Ponekad ju dobijemo i kad smo se samo provukli, ali tada se osjećamo kao odlični pa iduće zadatke odlučno odlično obavimo. Djeca u prvom razredu doživljavaju stres baš zbog ocjenjivanja. To je moje mišljenje, možda sam u krivu. Možda bi ručak ispao bolje kada bi svi članovi obitelji nakon njega na kartice upisali ocjene. Možda bi nakon nekoliko loših ocjena prestali kuhati ručak i počeli naručivati hranu. Možda. Testirajte… ili radije nemojte. Nije problem u onim dobrim ocjenama, problem je u tome što kritika rijetko kada može biti konstruktivna pa loše ocjene djeluju kao mač iznad glave i srca. Možemo li nešto naučiti bez ocjena u školi reći će vam svaki učitelj koji predaje u prvom razredu i u prvom polugodištu bez dijeljenja ocjena nauči učenike pisati, čitati i zbrajati. Kao mama, znam da ću svom sinu kada dobije jedinicu reći: „To je samo jedna obična ocjena, ona tebe uopće ne poznaje.“

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU