Profesorice, hoću li dobiti pet?

Rijetko promišljamo o utjecaju jedne obične ocjene. O utjecaju na učenike i roditelje, snazi koju ocjena ima u svijesti ljudi. Ocjena nije bezazlena zvjerka. A zvjerka je jer ima moć posvađati, zalijepiti, rasplakati, napraviti razdor i svađu ili kupiti skupe darove, buditi ponos i isticati uspješnost. Toliko se puno svega što je vezano uz naše školstvo veže uz ocjenu i famozno brojčano ocjenjivanje, da se, stvarno, ako malo staneš i udahneš, zapitaš mora li biti baš tako. A ja se pitam i – kada će u našem društvu zaživjeti svijest da su djeca u školama učenici, a kod kuće su djeca svojih roditelja!?

Učenici u razredu su motivirani brojčanom ocjenom. To, naravno, nije loše, loše je što se učenici većinom ne žele potruditi ako cilj zadatka nije ocjena. I zato se u nastavi događaju velike opreke, ponekad čak i nepremostive. Motivacija je dobrodošla, poticajna, otvara prozore u nove svjetove i stvara nove kreativne zamahe i zamisli. Ali - motivacija kojoj je cilj petica, stalno je na skliskom terenu. A takva motivacija ne dolazi iz glava desetogodišnjaka ili bilo kojega učenika bilo koje dobi, ona je izgrađena stavovima u okolini.

Svaki puta kada učenicima zadamo neku zadaću ili zadatak na satu, prvo je pitanje - je li to za ocjenu? Jer, ako nije, onda nije važno, odnosno - onda se ne moram potruditi. Takva svijest je dugoročno jako loša. Ja to gledam na duge staze - ako će se dijete potruditi samo da dobije peticu iza koje onda stoji roditeljski ponos, što će se s tim istim djetetom događati kad poodraste i bude gurnuto u pravi poslovni svijet? Hoće li onda svaki puta, kada bude imao neki poslovni zadatak, raditi samo ako mu odmah sjedne plaća za isti? Bojim se da ćemo, ako konačno ne počnemo mijenjati sustav ocjenjivanja i javnu svijest, dobiti lijene i nemotivirane radnike koji će čekati da se njihov mogući trud prvo samonagradi, a onda će ga oni i odraditi. Na jako smo skliskom terenu, ali pomaci su ipak mogući. I opet, pomaci se moraju dogoditi prvo u školama, stvaranjem zdrave i usmjerene svijesti o vlastitoj vrijednosti, svijesti o povezanosti truda i nagrade, odnosno svijesti da je svaki trud dobar i da ne mora i ne smije biti zapečaćen istoga trenutka kada se dogodi. Zato postoji praćenje, bilježenje, procjenjivanje, zato je nastava nešto što se zove proces, jer u tom procesu će se izgraditi učeničko znanje. Mene, kao učiteljicu, naposljetku zanima njihovo znanje, ali sam duboko svjesna da je do znanja dug put i da je najveći broj tih puteva zavojit, brdovit i prepun prepreka. Stoga, kad bih svaki puta svaki zadatak bilježila ocjenom, imala bih potpuno pogrešnu sliku o svojim učenicima. Naravno, ovo na papiru izgleda jednostavno, a u praksi je zahtjevno i ponekad gotovo nemoguće. No, postoji planiranje nastave, sustavno praćenje i bilježenje i jasno postavljanje i glasno objašnjavanje ciljeva i ishoda rada i zadataka. Ovo posljednje, objašnjavanje učenicima zašto nešto rade, prečesto izostaje.

 

Roditelji često više odmažu, nego pomažu

Na primjer, imate maleno dijete i želite ga naučiti pospremiti cipele nakon što ih izuje. Možete mu reći - Pospremi cipele. Ako mu niste pokazali kako, niste napravili ništa svrhovito. Možete, nakon što dijete ne napravi što ste mu rekli, jer ne zna kako, napraviti to umjesto njega. Opet niste napravili ništa svrhovito. U oba slučaja odogovornost je vaša, roditeljska. Dijete ne može naučiti ništa, ako mu ne pokažete svojim primjerom niti ako napravite umjesto njega. Kada dijete krene u školu i učiteljica mu kaže neka riješi zadatak, ona će mu pokazati kako i dijete, sada učenik, će napraviti onako kako zna i može. Greška koja se nadalje događa je sljedeća - dijete dođe doma i traži pomoć oko zadatka, roditelji, gotovo uvijek, riješe zadatak UMJESTO djeteta, u velikoj želji da mu pomognu. Što je dijete starije, to mu više ovakvi primjeri odmažu. Događa se čak i da roditelj, opet u velikoj želji da pomogne djetetu, kaže - daj da ti ja pomognem, dobit ćeš bolju ocjenu. Ali roditelj zaboravlja nepobitnu činjenicu - to nije učenikov rad, i njegova učiteljica to jako dobro zna. I trebala bi mu dati peticu? Ogromna je razlika između pokazati i napraviti umjesto. I tu počinje i završava začarani krug.

A u tom krugu učenici, npr., rješavaju zadatke u radnoj bilježnici za domaću zadaću pa dođu na nastavu i željeli bi ocjenu iz toga. I to ne uvijek, samo kada su sigurni da su zadatke riješili uspješno. Često, rezultati postignuti na nastavi i kod kuće, nisu ni približno isti. Radna bilježnica, nastavni listići, raznorazne vježbenice… služe za vježbu, i to ne smije biti nikako drukčije. Kad učenici sebi dopuste da budu učenici i samostalno rade sve što treba, događa se divna situacija koja se zove učenje. Npr. neki zadatak ne znaju riješiti, na nastavi ili kod kuće, svejedno je, i onda traže pomoć, uputu. Pa, kad ju dobiju, sve postaje jasno i jednostavno. No, da bi tražili pomoć i shvatili da nešto nisu razumjeli, moraju samostalno pokušati rješavati zadatke. To je učenje, sve ostalo je medvjeđa usluga djeci koja, čim im dopustite, traže lakši put. Teško je biti dosljedan, ali kad jednom popustite - gotovo je. Ovo je jedan od primjera temelja na kojima raste zvjerka zvana ocjena. Temelj može biti dobar ili loš, a to najviše, ipak, ovisi o procesu, odnosno nastavi samoj.

 

 

Razlika između projekta i domaće zadaće

Znam, jako se puno puta dogodi, prečesto, da djeca dođu doma s "nemogućim" domaćim zadaćama. Onima koje ne mogu riješiti, nemaju dovoljno znanja, podataka, izvora za rješavanje pa, prirodno, traže pomoć odraslih. I onda nastaju projekti u koje se uključuje uža i šira obitelj i susjedi. Ali, razlika je između projekta i domaće zadaće. Projekt se radi tijekom nekog određenog razdoblja, npr. neki istraživački projekt, i tu je dobrodošla pomoć. Ali ne pomoć Daj da ja to riješim i pronađem i napravim, nego pomoć u smjernicama. Djeci treba dati primjer, ideju, smjernicu i pustiti ih da sama istražuju dalje. Domaća zadaća, pak, nikako ne smije biti projekt. Ako se i ne snalazi tijekom rješavanja, uputite ga na udžbenik, pokažite na sličnom primjeru… nemojte stvarati ovisnike o tuđim rješenjima, tako djeca nikada neće postati oni koji samostalno misle. Ali će, kad riješite umjesto njih, doći u školu i željeti peticu. Tako ih uči sustav, tako ih uči okolina, i tako je to kad ne nalazimo izlaz iz začaranoga kruga.

Zato ja jako navijam za učitelje, jer oni znaju, oni su stručnjaci za pokazati primjerom, naučiti i podučiti. I jako navijam za učenike, oni slušaju i slijede svoje učitelje, i rade onako kako ih učitelji usmjeravaju. Kad dođu doma, ja iz sveg srca želim da onda budu nečija djeca, a ne učenici svojim roditeljima koji, eto, nisu školski učitelji. Ali, to se neće dogoditi ako pothitno ne promijenimo sve ono, s početka…

 

Idealna škola

U idealnoj školi ocjene ne bi postojale i djeca bi bila ono što jesu - djeca. Ne robotići koji nešto rade da bi bili nagrađeni, da bi se, posljedično, upisali u željenu srednju školu, da bi ih se hvalilo na nekim obiteljskim događanjima, da bi im se kupio novi mobitel ili opet omogućila igra na računalu… Vjerujte mi, djeca se boje roditeljske reakcije kad dobiju lošiju ocjenu. A lošija je ocjena tri. U našem školskom sustavu samo se petica dopušta. U idealnoj školi djeca bi bila ono što jesu - djeca, sa svim svojim snagama i slabostima i upijala bi znanje prema svojim vlastitim mogućnostima. Sva djeca, naposljetku, nauče što treba, ali u tom procesu napreduju jako različito, individualno. Ni mi, odrasli, nismo svaki dan u svojem najboljem izdanju, jel’ tako? A djeca od 11 moraju biti? Znanje bi stiglo, napredak bi postojao, u skladu s individualnim mogućnostima, bilježilo bi se ono što je važno - način, odnos, aktivnost, vještine, radne navike… i svima bismo tako strgnuli okove. No, to je slika idealne škole. A za nju treba mijenjati temelje, društvenu svijest, navike, odnose… pa da, umjesto dobre učionice u kojoj se uči s veseljem, puno je jednostavnije "zaprijetiti" ocjenom. Ocjena je kraljica jednostavnosti, lakše je upisati nju, nego svu silu drugih i drukčijih podataka… No, ni kraljice ne vladaju vječno. :)

 

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Što kada ocjene postanu važnije od znanja?

Ako krenemo od razredne nastave. U većini škola…

Pročitajte i:

Božićna čarolija očekuje vas i u Svetoj Nedelji

Advent se slavi različitim programima za djecu u cijeloj zemlji. Evo što nam je pripremila…

Ljubav u pokretu - put do maksimalnih potencijala djece i mladih

Ovakve divne programe želimo što više promovirati u cijeloj zemlji i slušati kako djeca uče…

Bajkoviti svijet Sjevernog pola nova atrakcija zagrebačkog Adventa

Na glavnom zagrebačkom trgu krije se ulaz u svijet mašte koji vodi do bajkovitog Sjevernog…

krv u peleni

Krv u bebinoj peleni. Je li to normalno?

Svaki dan s djetetom donosi nova pitanja i dileme. Je li normalno da beba puno…