Osjećaji su ono što nas razlikuje, pokreće i okružuje

Sada, kada sam počela osluškivati svoje učenike, mogu vam bez zadrške reći da su i zločesti i glasni i povučeni i simpatični i nezainteresirani i željni znanja. Oni su sve to. I ja se ne čudim - djeca su! Mala djeca.

Nedavno je jedna moja učenica pokrenula razgovor u razredu o tome kako su osjećaji sveprisutni i kako o njima treba pričati što više. Mučilo ju je što pjesnici u lirskim pjesmama naglašeno prenose osjećaje i mi ih, kao primatelji, stalno definiramo i razgovaramo o njima, a kad iščitavamo ulomke romana ili drama, nekako zaboravljamo da su i tu osjećaji pokretači. Na kraju razgovora, koji se izrodio iz jedne naoko sitne tvrdnje, učenici šestoga razreda zadovoljno su ustvrdili da su osjećaji ono što nas razlikuje, pokreće i okružuje. Ja sam, razmišljajući o ovoj kolumni, koja se tek pisala u mojoj glavi, shvatila da ću, pišući o svojim doživljajima i događajima u razredu, različitim gledištima prema radu, učenicima, sebi, odnosima u i izvan učionica, morati krenuti od osjećaja. Jednostavno je, osjećaji su ti koji nas pokreću. Ja pišem pogurnuta nekim osjećajima, a vi, čitatelji, stvorit ćete o tome svoju misao u čijem je temelju, sasvim sigurno – osjećaj.

Oni su još mali!

Početkom rujna upoznala sam svoje nove učenike. Zapravo, tek sam ih ugledala i počela osluškivati. Oni su mali nasmiješeni učenici petoga razreda i kada razmišljam o njima, stalno vidim istu sliku - oni su mali! Za upoznavanje bit će potreban jedan dug proces s puno uspona i padova, ponekim klizanjem i, nadam se, s puno više dobrih, vedrih i lijepih strana u stvaranju jednog trajnog odnosa. To ponajviše ovisi o meni, odnosno o razrednici.
Možda to zvuči kao preuzimanje velike odgovornosti ili kao nemoguća misija. Ili zvuči glupasto. No, istina je negdje na polovici. Nakon dugogodišnjeg razredničevanja i učiteljevanja, danas mogu reći da moj odnos s učenicima zaista najviše ovisi o meni samoj. Učenici su male spužvice, vedre i nasmiješene, željne učenja, propitivanja, sazrijevanja… ako nemaju oko sebe osobe koje će im stvarati ozračje za to, brzo će dignuti zid, zatvoriti se u svoje svjetove i šutke rješavati nizove dosadnih zadataka. I da se razumijemo, odmah na početku, jasno je da naši učenici trebaju rješavati i dosadne zadatke i jasno je da dosadni zadatci postoje, ali pristup takvim zadatcima mijenja cijeli jedan svijet. Vedri, sigurni, zadovoljni učenici ni ne vide dosadne zadatke. Oni znaju da je sve što rade dobro za njih, znaju da često neke zadatke moraju i samo odraditi, znaju da moraju učiti i raditi sami, znaju da ne postoje gotova rješenja i da se za svaki rezultat ili cilj treba potruditi. Takav stav stvara zadovoljnu djecu, no i do njega treba doći, treba ga stvarati, graditi, treba ga živjeti.

Djecu treba naučiti da se stalno pitaju zašto…

Ne možeš obrazovati djecu tako što ćeš im reći – trava je zelena, a more je plavo i to je tako, to je činjenica. Takve činjenice su toliko očite da ih to ni ne trebaš učiti. Trebaš ih naučiti da se pitaju zašto je nešto ovakvo ili onakvo, zašto je Marko danas neraspoložen i možeš li mu možda olakšati dan jednim zagrljajem, na primjer, zašto je važno biti dio skupine, zašto nismo isti i zašto, zašto, zašto… Naravno, odgovori nikada nisu jednoobrazni i nikada nisu unaprijed stvoreni, oni se daju, uče i stvaraju primjerima. Dobrim primjerima. I, svatko tko misli da je jednostavno stajati u žamornom i veselom razredu i učiti svoje učenike silne činjenice koje čine jedan ljudski život, na pogrešnom je tragu. Ja nisam jedina, znam da postoje još tisuće i tisuće razrednika i razrednica koji misle kao i ja, koji znaju da živa masa vedrih glavica samo čeka da ju se usmjeri, da joj se usade vrijednosti i znaju, ono što znam i ja, da je to proces, da traje i da je valovit toliko jako da bi se mogao usporediti s olujnim valovima koji se svakih par minuta razbijaju o stijenje.

Za mene je razrednički posao puno više od skupljanja novaca za izlet, upisivanja izostanaka s kojima više ni liječnici ne žele imati posla ili razvrstavanja učenika na dobre i loše, po skupinama, po težini, po simpatiji. Stresem se od pomisli da itko danas, a pogotovo učitelj, može djecu, osobe, ljude kategorizirati, razvrstavati i, najčešće neverbalno, svrstavati po ladicama na kojima piše – simpatični, zločesti, glasni, povučeni, nezainteresirani, motivirani… Sada, kada sam počela osluškivati svoje učenike, mogu vam bez zadrške reći da su i zločesti i glasni i povučeni i simpatični i nezainteresirani i željni znanja. Oni su sve to. I ja se ne čudim – djeca su! Mala djeca. Bila bih razočarana kad oni ne bi bili djeca, kao što bi oni bili razočarani kad bi pomislili da su međusobno toliko različiti da ih neki zbog te različitosti dijeli na ovakve ili onakve. Jesu, različiti su, ali ta njihova različitost nikada ne može stvoriti različite pristupe prema njima. Meni su svi moji učenici jednaki, svjesna sam njihovih mogućnosti, želja, vještina, znanja, svjesna sam njihovih dobrih i loših dana, svjesna sam da bih se rado nasmiješila jednoj dobroj fori više nego drugima i da bih zavikala kad učenik svaki put ispočetka pita isto pitanje čiji odgovor već vrapčići na grani cvrkuću… Svjesna sam, i sretna što me ta svjesnost čini sigurnim učiteljem. Da, oni su različiti, ali su jednaki jer svi imaju iste polazne mogućnosti. Krenimo od toga.

Teacher asking her students a question

Radionica o razrednim pravilima

Imali smo sat razrednika i željela sam provesti radionicu o razrednim pravilima. Bilo mi je jasno, od prvoga trenutka kad sam ih susrela, da ćemo dugo raditi na razrednim pravilima jer želim da nauče zašto su važna i zašto ih se treba pridržavati. Osim toga, želim da ih sami osmisle. Ne vjerujem u nametnuta pravila i znam da niti jedan razred nije isti. Stoga, ako žele imati ormarić sa slatkišima da bi se nagradili kad u nečemu budu uspješnu, meni je to prihvatljivo, ako znaju zašto to imaju. Ili - ako odluče u pravilima napisati: Nema tužakanja, to je odličan put da naučimo što je tužakanje i kako se prema tome želimo odnositi. Stala sam i gledala ih, a oni su bili u svom filmu. Dovikivali su se, premetali po stolcima, smijali se svemu, dijelili rođendanske bombone i čokoladice, pritom se svađajući tko je dobio više, a tko manje, u onoj vječitoj potrebi da naglase svoje ja, onako kako to samo jedanaestgodišnjaci znaju i mogu. Stala sam i gledala ih osjećajući kako nisam dio te skupine. Nisam dio razreda, a želim to biti, i ja sam ta koja se mora približiti njima, a ne oni meni. Oni već postoje kao skupina, oni su ti koji me moraju prihvatiti i primiti k sebi. Stajala sam neko vrijeme dok nisu počeli šuškati među sobom da je vrijeme da se smire, da sam ja tamo, da ih gledam… Volim te trenutke u kojima osjećam da svi dijelovi skupine počinju disati u istom smjeru i prema istom cilju. Jednostavno se nametnu neke oči koje vide i one pokrenu kotačić u istom smjeru. U jednom kratkoj sekundi razred se smirio i svi su gledali prema meni. Pitala sam ih, jednog po jednog, kako se osjećaju. Njihova imena zapamtila sam u prvih deset minuta poznanstva prvoga školskoga dana u rujnu, znajući koliko im je važno da budu ono što jesu. Zazirem od imenovanja učenika s npr. Ej, ti!, vjerujem da, kad čuju svoje ime, znaju da im se osoba obraća s poštovanjem, sa saznanjem da su netko. I da, mislim da je jako važno obraćati im se imenima. Povjerenje koje oni vraćaju kad osvijeste da znaš tko su, neizbrisivo je. Rekli su mi da se osjećaju sretno, veselo, poletno i dobro. Nitko nije bio neraspoložen i nitko nije želio biti negdje drugdje. A onda je netko ustvrdio - Ali Vi niste sretni! Rekla sam im da jesam sretna jer sam tamo s njima, jer ih upoznajem, jer me veseli njihov zdrav žamor, ali da se ne osjećam dobro. Dapače, rekla sam im da se osjećam loše jer stojim postrani i moram dugo stajati i promatrati njihove igre dok me ne primijete i ne počnu si odašiljati znakove da je vrijeme da se smire. Rekla sam im da se ne želim osjećati loše kad dođem k njima i pitala ih misle li da bih se ja, kao njihova razrednica, trebala osjećati dobro s njima. Vikali su: Daaaa…Naravno…! Onda sam ih pitala što su spremni učiniti da to postane tako, da to postane naša svakodnevica. Sve što smo dalje radili i sve o čemu smo pričali bilo je pozitivno, veselo, pametno, razumno i vedro.

Zdravi temelji od početka

Trebalo nam je jako malo da izgradimo duh zajedništva i da počnemo gledati u istom smjeru. Pravila koja smo počeli stvarati stala su na broju tri, baš onako kako sam htjela, kako sam predvidjela, znajući da ubrzani proces ne bi doveo do pravih vrijednosti. Zazvonilo je. Svi učenici su me na izlazu iz razreda pogledali u oči nasmijavši se svojim posebnim osmijesima, dijeleći sa mnom onu tajnu – kužimo se mi, uspjet ćemo… Znala sam da će sljedeći sat biti bolji. Na početku toga sata znala sam da, dok god se moji učenici ne osjećaju sigurno sa mnom, nećemo stvoriti dobro ozračje za učenje, a na kraju sata znala sam da smo ga stvorili, da su me prihvatili i da će svaki naš budući dogovor, rad ili igra biti na dobrim temeljima. A temelji, kad se jednom sagrade, ostaju. Sve što na njima izgradimo u budućnosti, bit će čvršće i jače. Rekla sam vam, osjećaji su ti koji sve pokreću.

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , , ,

Vezano uz temu

Slikovnica o važnosti učenja

U izdanju Mozaik knjige ove je godine izašla…

Inspektor Krok pomaže djeci da prepoznaju i izmjere svoje emocije

U novoj zanimljivoj slikovnici s Krokom u glavnoj…

Je li moje dijete previše bolesno za školu?

Sinoć je vaše dijete imalo blago povišenu temperaturu…

Besplatna predavanja za roditelje školaraca

Od "izgubljenih" školaraca samo je teže gledati "izgubljene"…

Pročitajte i:

Ansambl Lado

Ansambl Lado plesom i pjesmom čestita Dan državnosti

Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, naš najpoznatiji folklorni ansambl, u utorak 25. 6.…

Ljupka pojačanja u obiteljima morskih lavova i alpaka

Dvije nove njuškice pozdravljaju dolazak ljeta u Zoološkom vrtu grada Zagreba. Jedna pripada mladunčetu kalifornijskih morskih…

ljetna organizacija rada u vrtiću

Ljetna organizacija rada vrtića - nove tete, prostor, prijatelji i svojevrsna ponovna adaptacija - jeste li spremni?

Ljeto je početak svega lijepoga, odmora i bezbrižnosti. Školarcima je škola gotova, godišnji odmori su isplanirani,…

Ludo filmsko ljeto u Zagrebu – od 1. srpnja do 6. rujna – 17 filmskih radionica

Bacači Sjenki umjetnička organizacija s devetnaest godina intermedijalnog obrazovnog iskustva i ovo ljeto u Zagrebu…