Dugo sam se pitala zašto toliko sanjamo o bijelom Božiću? Sanjamo mjesto u kojem živimo pokriveno snježnim pokrivačem, lepršanje pahulja s one strane prozora. Oštar i hladan zrak koji vodi udahe duboko do duše, tamo gdje um i ego ne mogu doprijeti. Potreba za toplinom i mjestom kojem pripadamo ogoljeni i autentični osnovna je potreba ljudi. Ne znam kako vi, ali kad ja vidim toplinu vatre u kaminu, svjetlost svijeća po stolu i policama, postajem neki mekši oblik postojanja. Kao da mi boje zlata šapuću: probudi zlato u sebi... Sjaji i ne boj se. Tješe me i hrabre. U noćima tijekom prosinca prisilim se dulje ostati budna. Sebično kradem svjetla s okićenih kuća oko mene, zvijezde repatice s ukrašenih ulica i spremam ih za najhladnije dane koji se ponekad zalijepe za život. Pomislim kako učiniti da sve utihne u te dane - nasilje u obiteljima, svađe i prepirke, sva zamjeranja i optužbe. Iako znam da nije tako, silno želim u to vjerovati. Priželjkujem čuda na najjače. Bez srama i lažne skromnosti - želim čuda!
O kakvom Božiću vi sanjate?
Christmas Winter Woman with Miracle in Her Hand, Image: 316822402, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Zašto sanjamo o bijelom Božiću? Možda da dobijemo priliku spoznati što toplina uistinu jest. Da smo malo prisiljeni ostati oči u oči s onima kojima smo najpotrebniji. Možda da naučimo cijeniti toplinu doma, omiljenog pokrivača i fotelje za čitanje. Možda da se kuhajući kavu ili čaj sjetimo trenutka kad smo i od koga dobili baš tu šalicu koju tako olako koristimo iz dana u dan priželjkujući još deset novih. Možda zato što trebamo bajku. Silno i neobjašnjivo trebamo taj osjećaj bajke u našim životima. Mirise cimeta i kolača, najdraže obraze uz naše, poljupce od kojih zadrhte svemiri. Bajka u kojoj smo cijeli kao kad smo bili djeca. Kad nam je poklon bila sitnica u šuškavom papiru i kad nam je dovoljna bila sama pomisao da nas se netko sjetio i volio na najbolji način kakav je znao.

Osjećaj da nekamo pripadaš ne razmišljajući kako ćeš kroz život odlaziti i dolaziti, stvarati svoja pristaništa i nadati se da nisi odabrao rutu s olujnim morem. Možda zbog sjećanja na ono lijepo kad ništa nismo morali, a svašta smo htjeli. A nismo znali ili nismo smjeli.
O kakvom Božiću vi sanjate?
, Image: 345528268, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Zašto sanjamo o Božiću i čekamo ga toliko željno svake godine? Kao da čekamo dozvolu da budemo malo bolja verzija sebe. Kao da smo u to vrijeme mrvu manje samodopadni i dozvolimo si pokazati mekšu i ranjivu stranu, jer na to imamo pravo. To je ono što smo i tko smo u esenciji svoga bića. Ona ista djeca koju danas štitimo od svijeta. Ponesite Božić u sve vaše dane. Jer Božić je ionako osjećaj. Neka živi u svim našim porama, sva čarolija koju nam nosi i podsjeća nas na sve sveto u nama. Ponesite svjetlo u svoja djela i namjere koje vas pronose danima koji su vam namijenjeni. Držite se za tu čaroliju, dobri ljudi. Držite se čvrsto, kao za majčine ruke za najtežih dana kad su vas plašili mrakovi i sjene. Nosite čudo kroz djela kojima darujete svijet i one koji ga baštine. Pomilujte dijete, zagrlite starije, oprostite nevoljenima i zavidnima. Budite veći od sebe. Budite čudo zapakirano u mirnu savjest, čudo koje zna da je dalo sve od sebe, jer je pokušalo učiniti ovaj svijet boljim mjestom po kojem padaju ili ne padaju pahulje. Tako je svejedno, dok je Božić živ u nama.

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige "Zagrebi sivu" i slikovnice "Krijesnica koja se zove baš kao ti"

Foto: Profimedia