Radeći u školi izazov mi je promatrati djecu i njihovo ponašanje u smislu uklapanja, povlađivanja većini i općenito sindromu stapanja s masom. Sustav čopora, nažalost, funkcionira već od vrtićkih dana, a u školi to zna biti zaista veliki problem o kojem se premalo govori. Nešto je izraženije kod djevojčica, iako ni dječaci nisu izuzeti. Naravno da te škakljive godine kad još tražimo svoje mjesto u sebi i u svijetu nose klimave odluke koje su dio odrastanja i sazrijevanja. One odluke u kojima ne mislimo na ono što bi stvarno htjeli, već kako će na njih reagirati društvo koje nas okružuje. Želja za prihvaćanjem pod svaku cijenu.

Djeca koja znaju filtrirati

Često promatram djevojčicu u masi samu pod velikim odmorom. Ona ne nosi one pufiće na torbi. Ne nosi zlatne tenisice, niti pjeva pjesme špalnjolske teen zvijezde sa TV-a. Ponekad promatra stabla i oblake. Ponekad čita. Ponekad pokušava razgovarati s djecom - ponekad i uspije. Kaže da bi voljela igrati igre u kojima se ne vrišti i ne trči kao muha bez glave - ne vidi smisla. Ne zanimaju je mažoretkinje ni moderni ples, ona ide na stolni tenis, jedina iz razreda.

Pa taj dječak. Ne nabija loptu svaki slobodan trenutak, jer kaže da mu to nije ni najmanje zabavno. Ali zato zna jako puno o planetima, programiranju i piše prekrasne priče. Ne nosi frizuru sa crtom kao nogometaši s naslovnica jer kaže da mu se to ne sviđa. Ne skuplja sličice koje se lijepe u albume koji će već do ljeta negdje ležati zaboravljeni. Kaže da je to bacanje novca i da bi radije otišao na izlet ili kupio knjigu. Ili možda igricu za playstation koju voli. To su ona djeca koja su u dobrim odnosima sa svima, ali ni sa kim posebno. Nisu asocijalni, ali ne prihvaćaju sve olako. Filtriraju. Njihove mame ne ispijaju kave ni ne pohode shopping centre samo da bi se djeca družila. Nemaju potrebu na rođendanske proslave pozivati cijeli razred i onda to propagirati po društvenim mrežama. Roditelji takve djece često budu pozvani u školu. Jer su im djeca „neprilagođena“. Često su odlikaši bez mrlje u ponašanju. Osim po mišljenju učiteljice ili stručne službe ustanove kako se nisu „uklopili“.

Sustav školstva funkcionira tako da su ta djeca nepravedno zapostavljena. Uglavnom im je na nastavi dosadno. Ili iz razloga što su po zrelosti odavno ispred svojih vršnjaka, ili jednostavno vape za kreativnošću u pristupu. Tko daje za pravo kome stavljati djecu u kalupe? Što to uopće znači biti „prilagođen“?! Ako je to ono da budeš nevidljiv i neprimjetan i ako je to ono da se ne ističeš po svojim htijenjima, snovima, ambicijama ili afinitetima, onda samo mogu reći da mi je izuzetno žao što nema više „neprilagođenih“. Odrasli ljudi provedu godine na psihoterepiji pokušavajući pronaći sebe. Istog onog sebe koje su mu ukalupili još kao malom da mu bude lakše!? Ma kome da bude lakše?!

Postoje djeca, vjerovali ili ne, koja nikad nisu čula ni jednu pjesmu Jelene Rozge ili Severine. Postoje djeca koja nikada nisu odgledala utakmicu na televiziji. To su oni koji će na školsku zabavu ponijeti možda CD Rolling Stonesa ili će smisliti lutriju za cijeli razred, predložiti upravo smišljenu društvenu igru ili debatu... i svi će ih gledati u čudu. Nikoga ne glumeći, nikoga ne povrijedivši, onako divno prilagođene – sebi!

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a

Foto: Profimedia