(Na)učiti kako učiti

Roditelji trebaju naučiti kako ne učiti UMJESTO svoje djece i kako se ne petljati u njihovo učenje. Roditelji moraju biti podrška, stajati postrance i jačati sebe, u smislu da ne ulete i ne pokažu kako, zašto, gdje...

Znaju li petaši učiti?

Pročitala sam hrpe i hrpe članaka i članaka koji nas uče da je djeci prelazak u peti razred stresan, da ih čekaju nepremostivi zadatci, da trebamo s njima ovako ili onako. Hrpe i hrpe riječi koje nas mogu, ako smo roditelji i ako smo skloni tome, prilično izbezumiti i, ako smo učitelji i ako nam je stalo, stvoriti tisuće pitanja kako dalje. Promatram svoje male učenike, ulovim se kako se smješkam jer ih vidim da kližu, da love, da se snalaze i stalno isponova smišljam kako ih naučiti učiti. To je ključ daljnjega uspjeha – znati učiti. A zadatak nije nimalo jednostavan.

Ne želim da netko pomisli kako učenici ne znaju učiti kad dođu u peti razred. Znaju ponešto. Ali ono što im u predmetnoj nastavi namećemo kao nužno i samo sebi svrhom, zaista ih može zapljusnuti valom strahova i nesnalaženja. I uvjerena sam da jedino pravilnim pristupom metodama učenja možemo suzbiti te strahove, zidove i njihov otpor. Jer jesu, u otporu su! Ne bez razloga. A pravilni pristupi su primjeri.

Open notebook with empty space for text, framed with autumn leaves. White background. Flat lay. Top view, Image: 300530336, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Zamislite sebe kako se nalazite u sobi pretrpanoj nepoznatim ljudima. Sad zamislite da vam je netko rekao da ih sve morate upoznati i stvoriti prijateljski odnos s njma. Nisu vam ni simpatični ni privlačni, možda samo pokoji od njih ima osmijeh koji vas može privući. No, vi morate sa svima biti prijatelj. Možete li to? Kako se osjećate?

Sad zamislite svoje dijete, nečijega učenika, u sobi pretrpanoj udžbenicima, nastavnim listićima, zadatcima punima riječi i riječi i riječi. Zamislite da vam je profesorica rekla da trebate riješiti tri stranice domaće zadaće. Zamislite da vam je to isto reklo još pet profesorica ovaj tjedan. Nisu vam ti zadatci ni simpatični ni privlačni, možda samo pokoji od njih ima smisao koji razumijete. No, vi morate sve to riješiti. I znati. Možete li to? Kako se osjećate?

Mislim da je pouka razumljiva. Osjećate se tjeskobno, nemotivirano, izgubljeno… Želite samo izaći iz sobe i spontano sebi pronaći svoje prijatelje, želite samo imati unutrašnju motivaciju za učenje. A to samo je ključ uspjeha. Učenicima treba osvijestiti taj samo.

A do samo je dug put.

Koliko ste novih riječi danas naučili?

Eto, na primjer, da ja jednoga dana, na početku nastavne godine u petomu razredu, stanem pred svoje petaše i kažem im: Sad ovo pročitajte, izdvojite bilješke, odgovorite na pitanja ispod teksta i objasnite pouku teksta svojim riječima… mislite li da bi znali? Naravno, ne bi! Najprije će se poskliznuti kod čitanja. Čitanje je usvojeno ranije, tekst većinom razumiju, ali sigurno ne razumiju sve riječi u tekstu. Zato im, odmah na početku, kažem kako su sada u godinama kad usvajaju veliki broj novih riječi i pojmova, kad spontano šire svoj rječnik. Za godinu, dvije, njihov rječnik će biti puno bogatiji. To je činjenica. Ali činjenicu možemo iskoristiti i kao trik, jer, ako učenici znaju da stalno šire svoj rječnik, onda to često čine s interesom. Često se čuje - Gle, naučila sam novu riječ.Značenje nove riječi!, dodajem. (Moraju, naime, naučiti razlikovati značenje od oblika riječi. Zapravo ne moraju, nego trebaju, bit će im lakše.) Dakle, na satu interpretacije ili obrade ne smiju tekst čitati sami. Tako nema nikakve šanse da će njihov učitelj znati da su ga stvarno i razumjeli. Kad čuju tekst, onda o njemu mogu razgovarati. Nepametno je misliti da mogu izdvojiti bilješke. Što su bilješke? Kako se to radi? Zašto se to radi? Treba li se to raditi? Normalno je da im se ta pitanja vrte po glavi. Kad ih naučimo što su bilješke i kako se vode, onda im taj zadatak možemo i zadati. Dobro je vježbu napraviti na Satu razrednika, no bilo bi ju dobro napraviti na svakom nastavnom predmetu prije nego im se takav zadatak zada. Jer djeca će se pitati kako i zašto. A ako nalete na nesusretljivoga učitelja, odgovor neće dobiti, a neće ni pitati. I onda se stvara začarani krug u kojemu sve što se mora postaje teško, zahtjevno i nametnuto.

Ništa ne treba raditi bez smisla

Odgovaranje na pitanja ispod teksta je samo po sebi bezlično. Čemu? Pametno je ako služi za ponavljanje, uvježbavanje, prisjećanje… ali za učenje novoga gradiva je besmisleno. (No, moglo bi biti idilično, ako je idila kad učenici šutke pišu i pišu i pišu i ne dižu poglede s pretrpanih stranica udžbenika, a učitelji snatre gledajući u daljinu. Promašeni slučaj, naravno.) I na kraju dolazimo do pouke. Objasnite ju svojim riječima! Kak’ da ne. Treba potrošiti puno riječi da bi se potaknulo i motiviralo učenike da do pouke dođu. A ta pouka postoji svugdje, u svim nastavnim predmetima i u svim razredima diljem svijeta. Ona leži u onome - zašto? Motivirani učenici znat će izvući pouku iz svega što rade. Jer kad znaju zašto, onda ništa od svog silnog učenja više nije nepremostivo.

Sa sigurnošću tvrdim da će svi učenici na svijetu najbolje naučiti učiti na primjerima. Ne mislim da treba reći - ovo su bilješke, to trebaš raditi tako, ovo ti je umna mapa, to trebaš raditi tako, ovo ti je natuknica, nju ispisuješ tako i tako… Samo treba nastavu osmisliti tako da vide, uoče, upiju jednostavne primjere učenja i zapamćivanja. Samo, da ! Meni su moji učenici ravnopravni u učenju, učimo zajedno. Jednim primjerom, drugim primjerom, drukčijim primjerom… i na kraju zaključimo – ovo je bila umna mapa, ona bi nam dobro došla kad sljedeći puta budemo učili npr. prirodu. Sve je proces, pa i to. I sve se uči na primjerima, djeca su spužvice. Nekim ih metodama, postupcima treba naučiti, neke je dovoljno oprimjeriti i tako proces učenja postaje sam sebi svrhom.

Roditelji - promatrači

A što ćemo s roditeljima? Ovo se pitanje nametne uvijek kad govorimo o učenju, pogotovo kod ovih malih i malenih koji se nađu pred preprekama i nepoznanicama. Roditelji ne trebaju učiti! Roditelji trebaju naučiti kako ne učiti UMJESTO svoje djece i kako se ne petljati u njihovo učenje. Roditelji moraju biti podrška, stajati postrance i jačati sebe, u smislu da ne ulete i ne pokažu kako, zašto, gdje… Trebaju osvijestiti da nije pomoć sjedenje uz djecu, nadziranje svake faze rješavanja zadataka… i trebaju osvijestiti da se vrlo lako tako stvara nepovjerenje djeteta prema roditelju. Ako mislite da trebate nadzirati svaki djetetov korak u učenju, ispravljati zadatke, pokazivati im pogreške, dijete će se osjećati nedovoljno dobrim. Pripazite da samima sebi ne napravite medvjeđu uslugu. Nije to lako. Ali nisu roditelji učenici.

, Image: 303532903, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Onoky

Učitelji poznaju svoje učenike, znaju što mogu, kako i koliko rade, kako promišljaju, kako se ponašaju. Znaju o njima puno više nego što roditelji misle da znaju. Pa onda, naravno, ljuti kad je zadaća riješena na nekoj drugoj razini, na onoj koja je nejednaka postignućima i vještinama određenoga učenika. Onda se pitam – koga (pr)ocjenjujem? Sretna sam jer u mojim razredima toga ima jako malo, gotovo uopće nema zadaća i zadataka iza kojih stoji roditeljski rad. Nekako sam valjda uspjela naučiti i roditelje i učenike da je takva pomoć nepotrebna. Na kraju, taj učenik, to dijete koje nije postiglo slične razine kao njegovi vršnjaci, jer je imalo pogrešnu pomoć, bude zakinuto. Najveće veselje je učiteljima vidjeti da njihovi učenici napreduju. Mi znamo kako i zašto. Ne treba nam roditeljska pomoć.

Ključ uspjeha

Pronaći ključ uspjeha nije lako, ali kad ga jednom pronađete, zauvijek ga imate. Zato mi učimo učiti. Polako, ali sigurno, napredujemo. Neki dan sam pitala svoju učenicu: Kako to da si dobila lošu ocjenu? Rekla mi je: Nisam naučila. Treba mi još malo vremena da skužim kako bih to naučila. I taj odgovor je tako dobar, dječji i jasan. Jednostavan. Nije imala potrebe pričati da je profesorica ovakva ili onakva, da joj zadatak nije bio jasan, da joj je to nepotrebno i ovakvo i onakvo… znala je da je odgovornost njezina i to treba cijeniti najviše od svega. Kad bismo svi udružili snage, i roditelji i učenici, i pustili djecu da budu djeca, pokazivali im primjerima, usmjeravali ih i promatrali, sigurna sam da bi sve brzo došlo na svoje mjesto i sve bi poprimilo boje uspjeha. Nije lako, ali učiti treba naučiti i mnogi to nikada neće dostići, jer im sama svrha izmiče pred očima. Ne postoji odgovor – zato. Postoji samo dobar primjer.

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , , ,

Vezano uz temu

Malac Genijalac stigao je i do Zagreba

Škole poput Malca Genijalca postoje u 12 zemalja,…

Besplatna predavanja za roditelje školaraca

Od "izgubljenih" školaraca samo je teže gledati "izgubljene"…

Horoskop za školarce: Ribe maštaju i sanjare na nastavi

U čemu su to RIbice osobito vješte i…

Pročitajte i:

kucći ljubimac

Kućni ljubimac u kući trudnice

Volite životinje, a upravo ste otkrili da ste trudni, pa ste možda zabrinuti zbog prisutnosti…

Gdje završava moda, a počinje stil? S Elleom u Londonu!

Slavljenički broj ELLE časopisa je na kioscima!

Dječji festival plesa Kliker i Life Long Burning međunarodna koreografska konvencija uskoro u Zagrebu

Zagreb je od 23. do 26. 10. 2019. domaćin Međunarodne plesne konvencije u okviru EU…

Bullying – kako zaštititi dijete izloženo vršnjačkom nasilju te kako postupati s počiniteljem nasilja?

Djeca koja čine vršnjačko nasilje i dalje su djeca s kojom treba raditi. Ne treba…