Nijedna bolest duše ne dolazi slučajno. Nije to urođeni znak na koži s kojim si došao disati svoje dane. Često mi ljudi s kojima razgovaram kažu kako ne vole kad im psiholozi i razni drugi terapeuti kopaju po djetinjstvu, kako ih to frustrira i ne vide razlog zašto se ide baš tim putem. Ljudi koji intenzivno rade na sebi vjerojatno su i sami pronašli uzroke i korijen svoje anksioznosti. Ali bez obzira na to, i njima trebaju alati kako se sa strahovima i anksioznošću nositi. Kao netko tko je izuzetno emotivan, empatičan i borio se s anksioznošću, učim psihologiju i imam neka znanja i vještine na tom području dajem si za pravo pisati o ovoj temi jer sam šokirana koliko ljudi se bori u svojim tišinama, vrišteći bez glasa u polomljenim dušama. Kod mene je uzrok isplivao malo po malo sam. Kao dijete spletom okolnosti trebala sam odrasti brzo i naglo, nositi odgovornost veću od one koju sam mogla podnijeti. Ali sam podnosila. Uz majku koja je usađenim joj odgojem uvijek bila borac, ubrzana ratnica koja je sve obavljala na autopilotu i nije si nikada dozvolila suze. Majku koja i dan danas kad me nazove pita u najboljoj namjeri. „Jel' sve pod kontrolom?“ - ne shvaćajući moj odgovor kako nikad ništa nije pod kontrolom. Jer sam to shvatila kao prvu zapovijed života. Sve ono što se treba dogoditi, dogodit će se - ma koliko ja brinula o tome. Zatim se dogodio rat. Strah od gubitka, panika onih koji su do tada bili moji stupovi. Suze u očima koje su nekada bile šator pred strahovima. Nešto kasnije stigle su bolesti, operacije, brojni ataci na mlado tijelo. Pet operacije do 28. godine. Slijepa karta preživljavanja kao spomenik po trbuhu. Borba s neplodnošću, spontani pobačaji, nasilje u obitelji. Prijetnje, psovke, hrpa kriminala i nemogućnost da se maknem iz okruženja koje me trovalo. Bolesti ljudi koje sam jako voljela, smrti i odlasci. Svega stane u jedan život. A ti jedan. Drhtav i postavljen baš na tu pozornicu.

Napadaji panike - ne morate se s njima nositi sami!
, Image: 295945209, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Cultura RF

Rušilo bi me kad bi mi ponavljali kako sam „nevjerojatno hrabra" što sam sve prošla. Nisam ja uopće hrabra, ja samo nisam imala izbora u tim situacijama. Trebalo je preživjeti. Kad padnemo nezgodno i jako, slomimo nogu i stavimo gips. Pazimo na sebe dok ne zacijeli. A što s dušom? Što kad se ona polomi? Živimo, nažalost, u društvu gdje se o „tome“ ne govori. To je rezervirano za "lude", a ostali gutaju pilule za sreću na dnevnoj bazi kao bombončiće bježeći pred samima sobom. Osobno, nikada nisam bila kod psihijatra ili psihologa jer ja uzroke svoje borbe znam. Svjesna sam što me rušilo i svjesna sam što me nanovo izgradilo. Ali da sam uvidjela kako ne mogu sama u ovaj rat, apsolutno bih išla.

Anksioznost napada u miru. Kad pomisliš da si preživio kao junačina, odjednom ti se vlastiti puls preko 100 naruga, ruke drhte i trnci te napadaju po tijelu. U momentima najjače panike čovjek zaista pomisli da umire. Gubi percepciju i strah zavlada svakom porom. Ne vidiš mogućnost za disanje, bilo kakvo smirivanje niti možeš sagledati stvari realno dok svima oko tebe sve izgleda savršeno u redu. Strah je i čuvar i napadač. Ovisi s koje mu strane daš šansu. Prijateljica A. mi je rekla kako ne može više voziti auto iz straha da će je panika uhvatiti baš tada. M. mi je pričala kako pije tablete već tri godine da bi normalno funkcionirala, nikada nije potražila pomoć. Z. je rekla kako ne može podnijeti osjećaj da ne vlada situacijom i da je svaki napadaj panike vraća u jazbinu straha i poniženja pred samom sobom - nikada nije potražila pomoć.

I. pije i puši dvije kutije cigareta na dan. S. se prejeda. Svaki dan. Ne može spavati jer se konstantno brine oko svega. Što ako…? A što ako onda…? Da ne nabrajam… jer potrajalo bi. Ali nijedna od njih ne želi upoznati sebe i pronaći uzrok svojih potresa. Tu je ključ. Tu je rana koju se onda pravim alatima može zacijeliti. Anksioznost nije modni dodatak. Nije hir ni izbor pojedinca. Kad vam se netko požali kako se bori s tim podstanarom, najmanje što možete je saslušati. Uputiti na pravu adresu. Razgovarati na glas. Svi oni koji su u borbi sa sobom i žive u simbiozi s panikom koja nije njihov dio i ne pripada im da se barem okrenu i potraže pomoć. To nije nešto što ste odabrali. Ali ne poduzeti ništa u vezi s tim je uvijek naš izbor. Svima vam želim život u miru sa sobom. Jer u protivnom je mučenje, a nismo zato tu. Uvijek postoji netko s kim možete razgovarati. Niste u toj borbi sami. Najgore što sebi možete napraviti je pustiti da vam strah pokuša zaliječiti dušu. Neće, on će je smrviti do neprepoznatljivosti. A šteta je… sigurna sam da je toliko ljepota u vama koje jedva čekaju oplemeniti ovaj svijet.

PS. Preporučujem nekoliko knjiga koje vrlo lijepo objasne što se događa u nama dok brinemo, proživljavamo neke teške dane i kako se zaista možemo izvući iz tog začaranog kruga: Napad panike ili neka teška bolest - A. Kostelić Martić;

Kako sam pregorjela - D. Bakarić;

Puni krug T. Šćavina

Napadaji panike - ne morate se s njima nositi sami!

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige “Zagrebi sivu” i slikovnice “Krijesnica koja se zove baš kao ti”

Foto: Profimedia