Jutros sam, dok sam otključavala razred, odjednom primijetila da smo svi nasmijani. Njih dvadesetero koji su se pretrpavali jedan preko drugoga ne bi li brzo ušli u učionicu, i ja, koja sam ih šutke promatrala. Nasmiješena. I samo sam postala svjesna one nepobitne realnosti – tvoji učenici će ti dati sve, slijedit će te, slušati, pitati – ali onako kako ti daješ njima.

A sve ide postupno. Sve treba naučiti, pokazati primjerom, ponoviti pa opet ponoviti, pa još jednom ponoviti, i s vremenom se u svakom razredu stvori opuštena radna atmosfera. Ne doživljavamo svi svijet oko sebe isto, pa ni u razredu, a ja sam od onih koji ne žele čuti ukočenu tišinu - ja želim čuti njih. Uloga je učitelja potaknuti svoje učenike na učenje. Potaknuti ih da usvoje gradivo, da razmišljaju, povezuju, pitaju, istražuju. Nikada sebe nisam vidjela kao učiteljicu koja odvergla ono što jako dobro zna, napiše i čeka da učenici sve to šutke prepišu. Znam da možemo naučiti surađivati, znam da je velika većina onoga što učimo učenicima daleka, strana i smatraju je nepotrebnom i znam da svi oni, u svojoj biti, žele učiti. A učit će puno lakše, brže i djelotvornije ako prepoznaš njihove jake strane i jačaš ih zajedno s njima. I kad se prepoznajemo na toj razini, onda više ništa što učimo nije nepotrebno.

Postoji i druga verzija postupnosti: uđeš u razred, smrknuta lica i stamenoga stava, vikneš prvi put, drugi put i treći put i dobiješ odličnu atmosferu za učenje. Svi šute, gledaju u svoje zadatke, slušaš tišinu i radove na obližnjem gradilištu i živiš svoj film. A učenici čekaju da sat prođe, naštrebat će to dosadno gradivo i zaboraviti ga čim dobiju peticu. I to je realnost. Nepobitna. Ja se svakoga jutra odlučujem za onu prvu realnost.

Igra s pravilima

Vjerojatno imam sreće jer predajem nastavni predmet koji učenici većinom doživljavaju kao predmet „koji će im trebati“ pa iz te pozicije i pristupaju svojim zadaćama. Naravno, nikada ne propuštaju priliku pitati kad će ih u životu netko pitati rod, broj i padež posvojne zamjenice u rečenici, ali, ja sam naučila čak i iz toga izvući prednost. Kad te nešto pitaju, njih ne zanima što ti misliš i piše li to u nekom Pravilniku, njih zanima odnos između sadržaja učenja i njih samih. Pa kad poznaješ jake strane učenika, i najdosadnije gradivo može postati igra. I nemojte sad igru nazivati zabavom za malenu dječicu, djeca su djeca i kad imaju 11 i kad imaju 14 godina i uvijek će, baš uvijek, lakše usvojiti podatke, ako ih prihvate kao igru. Ili zabavu, ako vam je tako lakše. A svaka igra ima pravila, jel tako?

Kad lektira postane igra, učenje postaje radost
education, elementary school, learning and people concept - group of students raising hands on lesson in classroom, Image: 334694605, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

A pravila igre su vrlo jasna. Ja znam što je ishod našega učenja i znam koji cilj učenici trebaju postići. Oni većinom nisu ni svjesni da su nešto usvojili, naučili, primijenili, povezali. Oni ni ne trebaju uvijek biti svjesni, ja ih slušam i znam što u određenom trenutku mogu. Nedavno me jedan učenik pitao: Možemo li se opet onako igrati? Vi smišljate super igre. Nisam mu propustila reći da to i nije bila igra, da on možda misli da se igrao, ali i da je nešto naučio. Kad je osvijestio, u razgovoru, što je sve naučio, zapravo je i sam osjetio trenutak čarolije učenja. Zato, kad vam djeca za večerom kažu da su se u školi samo igrala, ne vjerujte im, jer najčešće su učila onako kako im najlakše ide.

Muke po lektiri

Lektira je bauk. Čak i kad razgovaram sa svojom vlastitom djecom, često osjećam da lektiru vide kao nešto što se mora. Mora se čitati, mora se bilježiti, mora se brojiti koliko je stranica ostalo do kraja romana. Jako puno djece ne zna zašto čitaju lektiru. Pitajte ih - 99% će reći da čitaju jer moraju. No, lektira može postati i ostati dobra prijateljica, ako joj dopustimo da bude sudionik u igri. Mi to radimo tako da odaberemo kreativne zadatke koji nas vesele i bude najbolje u nama i onda ih predstavljamo u razredu, čudeći se koliko smo puno motiva zapamtili, kako smo dobro upoznali likove, što smo naučili o pojmovima iz svakodnevice i na koje sve načine možemo temu i sadržaj povezati sa stvarnošću. Svaka lektira može biti čudo koje se rado čita, ali moramo i njoj i sebi dati šansu.

Kad lektira postane igra, učenje postaje radost
Child doing his homework outdoors after school., Image: 351727181, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Moji učenici mogu odabirati hoće li lektiru, odnosno ono što se nekad zvalo Bilješke tijekom čitanja, raditi samostalno, u paru ili u skupini. Zapravo, ne mogu baš sve odabrati sami, jer smo se na početku godine dogovorili da nikada ne mogu raditi isti zadatak. Stoga, kad iz čarobne kutije izvlače ceduljicu sa svojim zadatkom, igraju na sreću. Mogu izvući zadatak koji će ih veseliti, a mogu i onaj oko kojega će se morati malo više potruditi, jer im u startu nije drag. Mogu izvući zadatak koji će raditi samostalno, a mogu i „potrefiti“ skupinski zadatak pa složiti svoju skupinu suradnika. Naravno, prema unaprijed dogovorenim pravilima. Tako da je podjela zadataka prava mala igra na sreću.

A zadataka ima dvadesetak i za svakoga se nešto pronađe. Svakom se zadatku može pristupiti s više stajališta, koristeći svoje jake strane, radeći ono što je zanimljivo, poticajno i zabavno. Svaki je zadatak osmišljen tako da ga ne možeš napraviti, ako lektiru ne misliš pročitati.

I onda, kad krene predstavljanje lektira, to je pravi mali festival dobrih radova. Na festivalu se žamori, jer svatko se želi pokazati i svaki je rad malčice bolji od prethodnoga, jer se iz tuđih koraka uči preduhitriti nevolju. A kad na scenu izađe učenik koji predstavlja svoj rad, ili skupina učenika, festival preuzme tišina i svi gledatelji budno prate što će se na sceni dogoditi.

Kad lektira postane igra, učenje postaje radost
, Image: 351821632, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Jedan je par izradio društvenu igru. Pravu – s figuricama, igraćom kockom, pravilima koja slijede tijek radnje. Da bi učenici mogli igrati društvenu igru, moraju poznavati pročitano djelo. I da bi ju napravili, također. Jedna je grupa snimila video-reklamu. Podijelili su uloge, osmislili kratki scenarij, snimili pa montirali filmić. Ni to ne bi mogli bez čitanja, bez poznavanja djela. Jedan je učenik trebao predstaviti likove pa je napravio krpene lutke. Ako je i imao pomoć – zar je to važno? Važno je da je zadatak napravio, sudjelovao na našem festivalu i ispričao nam bitne pojedinosti o likovima. Neki su ilustrirali roman. I koliko god izgleda jednostavno nacrtati nekoliko događaja iz romana, rekli su mi da uopće nije jednostavno - trebaš ti znati što odabrati i kako predstaviti roman crtežom... Oni koji su radili kviz, imali su zabavne zamisli. Neki su koristili računalne aplikacije, neki su stvarali kutije s pitanjima, neki su pisali pitanja na ceduljice koje su se razlikovale bojom i zahtjevnošću pitanja… Oni koji su trebali pratiti mjesta radnje, poigrali su se mapama grada ili različitih mjesta u Europi, izgradili su građevine od lego-kocaka i/ili napravili putokaze i mjesta od plastelina, kolaža i kartona. Neki su glumili, prema vlastitoj dramatizaciji teksta. Neki su povezivali temu i sadržaj sa stvarnošću, sa svojom svakodnevicom. Neki su istraživali kako je roman prihvaćen kod čitatelja, koliko ima izdanja, tko ga je sve ilustrirao, na koje je jezike preveden i/ili je li nagrađivan književnim nagradama, a neki su napravili prave novine u kojima su izvijestili čitatelje o svemu važnome, intervjuirajući zamišljene likove i prateći govor likova u romanu… Što god da su radili, koji god su zadatak dobili, svi su učenici ispunili cilj – pročitali su lektiru, napravili lektirni zadatak i naučili jako puno o samome romanu, poruci, temi, sadržaju, o likovima, prijateljstvu, ljudskom ponašanju, o pogrešnim osudama i nesretnim događajima, o percepciji legendi u narodu ili stvarnosti rata pred kućnim pragom. I sve to na običnom dvosatu lektire, nakon čitanja koje je trajalo nekih mjesec dana i u jednom zagrebačkom šestom razredu. Sutra ću ih pitati jesu li se igrali ili su učili!

I eto, sada sam, pišući ovu kolumnu, osvijestila i zašto smo jutros svi bili nasmijani i zašto smo se žurili u učionicu. Čekao nas je festival lektire, a to je igra u kojoj puno naučimo. Znate li onaj trenutak kad vam dijete dođe doma zadovoljno i kaže da je u školi bilo baš super? E, danas smo opet živjeli takav jedan trenutak.

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi

Foto: Profimedia