Jesmo li stvarno nepismeni?

Nedavno sam pronašla jedan članak koji govori o činjenici da su naši učenici nepismeni. Taj članak je zapravo jedan u moru sličnih i svaki se poziva na provedena znanstvena istraživanja. Na činjenice.

Pa, jesmo li nepismeni? Odnosno - jesu li naši novi naraštaji nepismeni? I o kome to ovisi? Ili o čemu? Jer - ako jesu, a većinom jesu, kriv je sustav. Gospodin Školski Sustav. Tako piše u većini članaka. I, s obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo u opismenjavanju istih tih naraštaja, mogu se složiti da je Sustav kriv, ali nikako ne i da nema rješenja da se stvar promijeni. Sustav nam jako škripi i potrgao je već obje noge i lijevu ruku i jedva diše, ali ne možemo svu odgovornost prebaciti na nj. Odgovorni smo svi. Ako pođemo od činjenice da su nam mladi nepismeni, zašto se onda ne potrudimo to izmijeniti, tamo gdje možemo? Gospodin Sustav može dobiti jako potreban kisik, ako mu konačno dopustimo da se mijenja i odvoji od prastarih, tradicionalnih i loših metoda rada. Kako? Ima načina.


Zašto neznaš napisat esej?

Prvo, što vidim iz osobnog primjera, jest da srednjoškolci gotovo uopće nemaju strukturiranu nastavu jezičnoga izražavanja u Hrvatskom jeziku. Pisanoga ili usmenoga, svejedno. Kako ćeš usvojiti pravila pravopisanja, ako pišeš samo kad pišeš esej u školskoj zadaći ili kad pišeš lektiru kod kuće? Strukturirano, prema mom skromnom mišljenju, znači da je ciljano i da nastavnik usmjerava tvoj rad, tvoje znanje, upućuje na pogreške, a ti vježbaš, mijenjaš, učiš… a toga gotovo nema. Nema ni pravopisa, rječnika, jezičnih savjetnika, razlikovnih priručnika koji su dostupni na nastavi, tamo “u areni” pa da učenik došeta, prolista (jer se naučio služiti time) i pronađe točno jezično rješenje koje mu treba. (Mi u o.š. to radimo, ako im ne pokažemo primjerom, kako će znati da se i mi služimo pravopisom kad nismo sigurni u točnost?!) Danas naši srednjoškolci svoj materinski jezik uče jednako kao što smo i mi, ni trunčicu se u planu i programu nije promijenilo ništa, jezično izražavanje je bačeno na margine, a po štreberaju književnosti se teše i dalje. Jednako oštro i jednako neobjašnjivo. A za to nisu krivi nastavnici, kriv je isključivo Gospodin Sustav. Ako neki nastavnik treba svoje učenike naučiti svim tim silnim pojmovima koji “će im trebati na maturi”, a sve se svodi upravo na to, on zaista nema vremena brinuti o pravopisu. To je potpuno apsurdno! Što je, za jednog “gotovog” čovjeka nakon mature i u vrelu borbe za posao ili daljnji studij važnije - kako napisati pismenu molbu ili koje je godine Vetranović objavio Moju plavcu? (Da, znam da vas malo zna odgovor, ali - pitajte gimnazijalce!) Uglavnom, u srednjoškolskom obrazovanju o pismenosti se malo brine, i nikako za to nemojte kriviti nastavnike, nego pokušajte razumjeti da je potrebno hitno promijeniti sustav. Jer kad se to dogodi, ako se dogodi, svi ćemo odahnuti pa će, sigurna sam, i pismenost postati važna. Danas, u ovom načinu školovanja, za pismenost nema dovoljno prostora.


Putevi do znanja smiju biti različiti, ali znanje se mora provjeravati jednako

U školama učenje izgleda ovako - imamo Nastavni plan i program koji nam kaže, pojednostavljeno, što trebamo naučiti učenike. I onda to činimo kako najbolje znamo, neki zapnu tu, neki tamo, neki imaju više iskustva pa znaju što će obrađivati dulje i opširnije, neki se strogo drže križaljke i, ako je neki administrator negdje u nekoj staroj postavi Ministarstva, odlučio da za obradu velikog i malog slova trebaš jedan sat - obradit će to u jednom satu makar stajao na trepavicama. E - tu se odgovornost, na neki način, mijenja. Jer nekom je učitelju najbitnije da svi znaju bez greške pisati stilski neobilježen red riječi (pitajte me što je to), a nekome je najvažnije da znaju napamet definiciju određenog pridjeva. I što ćemo onda? Ponovno, potrebno je mijenjati sustav, uvesti kurikulumsku nastavu i pustiti učiteljima da rade najbolje što mogu i znaju, ali, uz to, nužno je i promijeniti sustav provjere znanja. Sve god mi sami pišemo testove i ispite ili koristimo gotove testove izdavača, nećemo daleko dogurati.

Zašto? Zato što to nije standardizirano. Standardizirani testovi značili bi da za svaku nastavnu cjelinu koju treba provjeriti postoji test koji je jednak svugdje, u svim školama, u svim razredima, po cijeloj državi. Jer, onda bismo znali da, ako gledamo filmove, a ne obrađujemo ih, ako mislimo da znamo veliko slovo, a ne vježbamo ga, ako čitamo lektire i mislimo da nam je najvažnije kakve je boje bila haljina sporednog lika… to neće stvoriti znanje i naši će klinci, na kraju, fejlati standardizirani test. (Da, namjerno sam napisala fejlati, pa klinci ni ne znaju drukčiji naziv, ako ih tome ne naučimo!) Standardizirani testovi, instrumentariji procjene, opisno praćenje… to nam pothitno treba, tako bismo doskočili mnogim problemima u našem izmučenom obrazovanju. Ali - za to treba mijenjati glave, mijenjati misli, osuvremeniti poglede i znanja, a, sjetimo se činjenice s početka - znanstvena istraživanja kažu da smo nepismeni.


Karta izmišljenih svjetova

U praksi se svemu može doskočiti. Davno sam naučila da je bitno ono što moji učenici nauče. Put, odnosno nastavni proces, koji ih k tome dovede, puno je manje bitan. Odnosno, ne smije se nametati kao sam sebi svrhom. Mi moramo znati usmjeravati nastavu. Neki to nauče prije, neki kasnije, ali nemojte zaboravljati činjenicu da smo svi ljudi… ovakvi i onakvi, a i toleranciji se učimo u školama. Mi smo nedavno u šestom razredu ponavljali pisanje velikog početnog slova. Čim sam spomenula v od veliko slovo, već su vikali - ne moramo to učiti, to sve znamo. Odlično, rekoh, ‘ajmo onda ne učiti nego riješite sljedeće zadatke. Samostalno. Odmah su im se lica narogušila jer, naravno, nisu znali. Pa smo ponovili kako se što piše, a onda su dobili isprintane geografske karte izmišljenih svjetova na kojima su trebali upisati izmišljene višečlane nazive mora, država, gradova, područja… Jesu li naučili? Naravno da jesu. Hoće li zapamtiti kako se piše ime mora? Jasno da hoće. Hoće li prepoznati da je Sveti Petar u šumi na putokazu u Istri pogrešno napisan, ako budu onuda prolazili? Da, hoće. Jer su trebali misliti, malo se igrati i primijeniti gradivo. Naravno, mogli smo i rješavati zadatke u radnoj bilježnici! Učinak bi bio isti ali, automatizirano rješavanje gotovih zadataka pokazalo se puno kratkoročnijim rješenjem od zadatka u kojemu moraš biti samostalan, promišljati, primijeniti, razmijeniti ideju…

 

Kad bi se Gospodin Sustav malo modernizirao, dao bi nam puno više takvoga učenja, a puno manje štreberaja… i zato nam treba promjena i reforma. Da svi dobiju zeleno svjetlo, da svi znaju da mogu i kako mogu, a ne da većina strepi hoće li ju Sustav lupiti po prstima, ako malo skrene od križaljke prema otvorenoj livadi… Promjenom bi i roditelji odahnuli, jer bi brzo naučili da nije njihov posao obrazovati svoju djecu, vidjeli bi jasno i zorno da su njihova djeca znanje dobila u školama. A o svemu tome – o tom potom (Ili ste mislili da se piše otom potom?) :)

Tekst: Majda Tometić, učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor, autorica bloga (Z)umiranje (O)sjećanja
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , , ,

Vezano uz temu

Zašto je škola djeci 'fuj'? Evo 5 dobrih razloga

U teoriji, i to u njenom bajkovitom dijelu,…

Od sada Marija i Majda pišu za vas!

Veliko nam je zadovoljstvo obratiti vam pozornost na…

Pročitajte i:

Snaga pozitivno oblikovanog mozga

Izašla je nova knjiga Daniela J. Stiegel i Tina Payne Bryson u izdanju nakladne kuće…

Udruga Obitelji 3plus osmislila karticu s popustima za 600 tisuća Hrvata

Obiteljska kartica projekt je ostvaren u suradnji s nizom nacionalnih i lokalnih tvrtki partnera

Srednjoškolci, jeste li spremni mijenjati svijet?

Veleposlanstvo Švedske poziva sve učenike srednjih škola u Hrvatskoj da se pridruže globalnoj inicijativi #PrvaGeneracija…

Jesenska igra uz šumsku „Ku-kuc“ priču i lutke

Centar "Pričaj mi" poziva roditelje i djecu na predstavljanje novoga projekta "Ku-kuc! Priča je unutra"…