Hrvatsko školstvo 2056. godine

Ne znam jeste li upućeni u velebne promjene koje se događaju na relaciji škole – Oni koji su iznad!? Vjerojatno niste, jer se promjene ne događaju. Naime, najnoviji događaj je da je raspisan Natječaj za ekspertnu skupinu za procjenu reforme školstva. Ili za procjenu potreba za reformu školstva. Ili za skupinu za provedbu možebitne promjene školstva. Ili tako nešto… i svodi se na očigledno – mi čak nismo ni u začaranom krugu, nismo ni na početku, mi smo u jednom velikom Nigdje.

U školama smo preživjeli završetak polugodišta bez zaključivanja ocjena. Preživjeli smo i polugodište bez reforme, i zimske praznike i medijske napise koji nas čak više ni ne nasmijavaju. Preživjeli smo i dalje ćemo, imamo krokodilsku kožu i ništa nas neće izbaciti iz cipela.
Uvijek se isponova uvjerim da učitelji, kako stječu iskustvo i grade svoju učiteljsku sigurnost, postaju prave zvjerke, spremne za borbu u bilo kojem ringu. Neki dan sam sa svojim dragim kolegicama pripremala hrpu papirnatih materijala koji je trebao poštom otputovati dalje i to nas je umorilo kao da smo se penjale na Sljeme i natrag u nekoliko minuta. Upute, naputci, zadatci, primjerci, fotokopije, bilješke… sve u nekoliko desetaka primjeraka… zaporke… pa još malo… nikada kraja, u vremenu interneta i napredne elektronike mi, u školama, fotokopiramo, umnožujemo i množimo, žigamo, klamamo i spajamo… i pakiramo poštanske pakete… na kraju smo zaključile dvije nepobitne činjenice koje nas čine zvjerkama u ringu.

Prva je da količinu posla koju učitelji mogu napraviti u kratkom vremenu, rijetko tko može, ne zato jer smo mi ne znam kako sposobne, nego zato jer smo naučene djelovati na sedam frontova odjednom, svaki dan, svakih 45 minuta… i za to imamo ugrađen čip. (Ponekad se uhvatim kako se samo prebacujem – isključim jednu sebe da bih uključila drugu, i to ide brzinom svjetlosti…) A druga je da smo, u našim školicama, u 21. st., i dalje kilometrima daleko od nekog hvalevrijednog napretka u bilo kojem smjeru. Na primjer, ako želiš da rad tvojega učenika bude vrednovan na nekoj izvanškolskoj razini, moraš završiti kratki tečaj prijavljivanja i umatanja. U današnje vrijeme, kad bi dovoljno bilo stisnuti send, mi stvaramo mali projekt da bi se, zapravo, negdje čulo da postojimo. I da se razumijemo, nije problem u poslu ili količini posla, problem je što se stvari ne pojednostavljuju tamo gdje bi mogle.

 

Informatika u ulozi ometača stvarnosti

No, zato ćemo dobiti Informatiku! Nemam apsolutno ništa protiv Informatike, dapače – postala je nasušna potreba, nego me ljuti cijela ta fama koja se stvara oko iste te Informatike. Medijska eksponiranost uvođenja obavezne Informatike u osnovne škole postala je koprena na svim drugim prevelikim, preogromnim, prijekopotrebnim i prehitnim promjenama za kojima naše školstvo vapi. Uvest ćemo Informatiku, odlično! A što je sa svim drugim promjenama? Trebamo li istrunuti? Mi i naša djeca – naši učenici koji će svisnuti od dosade, nepotrebnosti, nelogičnosti, nemotiviranosti… Mene izbezumi kad su mi učenici uljuljkani u nedogađanje. I poznajem još hrpetinu učitelja koji se osjećaju isto tako, ako im učenici ne reagiraju. Ali - mi smo u manjini. Poražavajuća je to činjenica, no ona će se umnožiti i škole će nam ostati leglo učenika-robota koji ne misle jer misliti ne znaju, jer ih je sustav naučio na gotove proizvode, i učitelja-duhova koji će možda i dalje kucati po zatvorenim vratima vapeći za promjenama koje, eto, ipak neće doći u ovom stoljeću… I sve to neće biti bitno jer će učenici učiti Informatiku pa će znati od čega je kućište složeno, ali neće znati razlučiti bitno od nebitnoga, crno od bijeloga, dobro od lošega… neće, jer će u školu ići dosađivati se pred blještećim zaslonima budućnosti!

 

 

Jedno veliko Nigdje

Ne znam jeste li upućeni u velebne promjene koje se događaju na relaciji škole - Oni koji su Iznad!? Vjerojatno niste, jer se promjene ne događaju. Naime, najnoviji događaj je da je raspisan Natječaj za ekspertnu skupinu za procjenu reforme školstva. Ili za procjenu potreba za reformu školstva. Ili za skupinu za provedbu možebitne promjene školstva. Ili tako nešto… i svodi se na očigledno - mi čak nismo ni u začaranom krugu, nismo ni na početku, mi smo u jednom velikom Nigdje. Pa su nam u Nigdje plasirali priču o ocjenama na polugodištu. Ma daj? Nadat ću se da je i vrapcima na grani jasno da je to vraćanje sto godina unazad. U vrijeme kad napredni ukidaju ocjene i zidove učionica, mi ćemo ih vraćati. (Ne čudi me, nemojmo se pogrešno shvatiti. Stvarno me ne čudi, ali valjda ona neka vječno optimistična i socijalno osvještena Ja u meni odbija vjerovati da ćemo se i na tom polju poskliznuti natrag u rupu.) O ocjenama neću opet, a o nečijoj potrebi da iste vraća, neću uopće. Sve je već rečeno.

 

Reformistični zimski san

Razgovaram sa svojim kolegama i osjećam da su svi polako počeli gubiti nadu u bolje školstvo. A s obzirom na to da nada umire posljednja, stvarno je grozno kad osjećaš da ona zaista umire. Odmahujemo rukom na priče i pričice o reformama koje samo što nisu, nasmiješimo se očito šireći ironiju nakon svakog pokušaja razgovora o tome kako će nam školstvo procvjetati, rastužimo se gledajući ukalupljenu djecu i već slabo reagiramo na činjenicu da je nestalo krede. Krede! (Op.a. Mi u školi razgovaramo na razini flomastera za bijelu ploču ili oslabljene internetske veze zbog koje Kahoot ne radi kako treba, ali mi smo manjina. U 90% škola još uvijek pišu kredama po zelenoj ploči, a ima i onih koji - diktiraju! Najozbiljnije!!!) I onda, kad i mi sami gubimo i volju i nadu i prestajemo gledati kroz prozor budućnosti, umjesto da to postane najglasniji alarm u ovoj državi, ušutjet će sve. Ušutjet će učionice, učenici, učitelji, roditelji, ušutjet će zvona, dječji smijeh, učenje i vedrina. Ušutjet će u mrtvilu koje nam donosi naše bolje sutra. Probajmo konačno shvatiti da nam je budućnost mrtvilo i šutnja!

 

Školsko mrtvilo 2056. godine

Škola budućnosti formirana je po svim pravilima struke, prema suvremenim metodologijama i novim tehnološkim dostignućima. Učenici su poslagani u klupama jedan iza drugoga, istovremeno otvaraju bilježnice, pišu tehničkim olovkama s minama, od crte do crte, pažljivo slušajući što im učitelj diktira. Učitelj je programiran na minutažu, točno zna u kojem trenutku može nastaviti diktiranje, jer su svi učenici završili zapisivanje. Istovremeno. Učenici zatim jedan za drugim izgovaraju iste rečenice, jer tako piše u udžbenicima pretpranima prošlostoljetnim pojmovima, a i učitelj je tako rekao. Jedan učenik je potišten, ali to nitko ne vidi jer se to ne gleda. Jedna učenica je tužna, ali to nitko ne vidi, jer se to ne gleda. Nisu se posvađali, jer za svađu bi trebalo imati mišljenje, a ovi učenici to nemaju, uči ih se da ne misle, sve metode rada suptilno su usmjerene prema robotizaciji mozgova. Niti jedan učenik nije hiperaktivan, nestašan, glasan… jer to se zatire, za takvošto uopće nema prostora niti mogućnosti. Kad počne sat Informatike, učenici sjede u klupama i mirno gledaju u zaslone pred sobom, ništa ne pritišću niti uključuju računala, jer im Informatiku nema tko predavati pa je to onda sat kad samo dišu. Za vrijeme maloga odmora svi učtivo kimaju jedni drugima i vlada sveopće nedoživljavanje. Jer je, svojedobno, tamo negdje početkom 21. stoljeća reforma školstva zatomljena, pa sada, 2056. konačno imamo škole kakvima smo stremili.

 

Leteći zarezi i abecedni haiku

U međuvremenu, iliti meanwhile, u mom malom razredu jedan je učenik izjavio da bi volio da se izostavnik iliti apostrof zove leteći zarez jer je tako lakše pamtljivo. Pa smo to prihvatili. Jedna je učenica rekla da želi napraviti zbirku svojih abecednih haikua. Pa smo se primili posla. Rekli su mi da su bajke važne jer se iz njih uči mašta. Rekli su mi da sve postaje lakše kad im je normalno postaviti pitanje i dobiti smjernice prema odgovoru. A onda je on ušao u razred, sjeo u neku klupu koja je, naravno, namještena ukoso, mimo svih frontalih pravila, skinuo svoje tenisice i rekao: Ja se na ovom satu osjećam opušteno…
Priznajem, ostala sam zatečena, zbog tih skinutih tenisica… skoro sam se prenerazila… ali onda sam se sjetila da su moji učenici djeca i da ta činjenica da osjećaju da smiju biti djeca u svoj svojoj predivnosti, otvara sve svjetove… i daje mi za pravo da i dalje govorim i dižem glas i bunim se i vapim svaki puta kada vidim da javnost ponovno okreće kotač prema školskom mrtvilu nakon nepostojeće reforme. Šutnja, jednostavno, nije opcija!

 

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

Od sada Marija i Majda pišu za vas!

Veliko nam je zadovoljstvo obratiti vam pozornost na…

Pročitajte i:

'Pa, možete usvojiti' i slične bolne rečenice koje žene mogu čuti nakon spontanih pobačaja

U seriji fotografija "Projekt Benjamin", tužne majke i očevi dijele bolne rečenice koje su im…

kucći ljubimac

Kućni ljubimac u kući trudnice

Volite životinje, a upravo ste otkrili da ste trudni, pa ste možda zabrinuti zbog prisutnosti…

Gdje završava moda, a počinje stil? S Elleom u Londonu!

Slavljenički broj ELLE časopisa je na kioscima!

Dječji festival plesa Kliker i Life Long Burning međunarodna koreografska konvencija uskoro u Zagrebu

Zagreb je od 23. do 26. 10. 2019. domaćin Međunarodne plesne konvencije u okviru EU…