Emocionalni vrtlog druge trudnoće

U svakom trenu smo osjećali da je to drugo dijete došlo točno kada treba, da je trenutak savršen i bili smo presretni, no ja sam ipak počela i tugovati. Počela sam tugovati za našom obitelji kakva je bila upravo do tada – savršeno nesavršena...

Mnoge žene prolaze kroz ovakav vrtlog, a mnoge i ne. Ovisi i o karakternom ustrojstvu bilo koje od nas, ali i o razlici u godinama između prvog djeteta i onog kojeg očekujemo. Nemam osobnog iskustva s velikom razlikom u godinama među djecom, no nekako mi se čini da lakše tu tranziciju prolaze žene čije prvo dijete je već poveće. Ili to ili jednostavno ne pričaju o onome što se događa u njima.
Bilo kakva promjena u obitelji utječe na sve njene članove. Prelazak partnera u roditelje zahtijeva jako veliku prilagodbu i zatim svjestan rad na partnerskom odnosu kako bi mikrokozmos obitelji zaživio kako treba. Rođenjem prvog djeteta, rađa se obitelj. A što se događa rođenjem drugog djeteta?

Odluka o proširenju obitelji može biti i svjesna i nesvjesna - drugo dijete se može planirati ili se “dogoditi”. To u biti i nije važno kada se sa radošću prihvati dolazak novog djeteta. Njegovim dolaskom se opet u potpunosti mijenjaju zakoni tog obiteljskog mikrokozmosa i to počinje već samom trudnoćom.

Pisat ću o svojem iskustvu. Većina teksta je zaista posve osobna, ali imam na umu i priče drugih žena koje su to odlučile podijeliti sa mnom.

Planirali smo drugo dijete, ne previše štreberski, ali donijeli smo odluku da želimo još jedno i da nam neće biti velika razlika među djecom. Mala duša je odlučila sletjeti kada je moj prvi sin imao 16 mjeseci, tada sam ostala trudna. Bili smo presretni! Prvih par mjeseci trudnoće mi je prošlo u magli od mučnina i umora, a i realno - nekako se te trudnoće počinju aktivirati na svim razinima nakon što majka počne osjećati pokrete djeteta koje nosi.


Prvo me dijete promijenilo u svakom pogledu

Iako još uvijek nisam bila emotivno u konfliktu zbog te nove trudnoće, već samim začećem sam počela drugačije gledati na svoj odnos s prvim sinom.
Počela sam u potpunosti živjeti svaki trenutak do kraja. To dijete me učinilo majkom. Bio je dovoljno strpljiv da podnese sva moja previranja i nesigurnosti kroz koja sam prolazila u prvim danima majčinstva. Bio je tu dok sam sazrijevala u ulogu majke i voli me bezuvjetno od dana svog rođenja. Naučio me je mnogo toga - uči me i sada, iz dana u dan, no ovdje mislim na tih 16 mjeseci njegovog života. Otkrio je u meni ženu koja odjednom može toliko toga i koja u sebi ima snagu za koju nije znala da postoji. Poljuljao je sve moje percepcije poimanja ovoga svijeta i sve slike i uloge koje sam nosila. Sloj po sloj sam se mijenjala uz njega, na bolje.

Vilenjak je doletio krilima na kojima se još uvijek osjeća dah Svemira. On je dijete koje je srušilo sve moje prijašnje predodžbe i spoznaje o djeci, a radila sam kao odgajatelj deset godina do tada. Nije se uklapao u apsolutno niti jednu “kategoriju”, u svemu odskače barem jednom osobinom i ne zadovaljava nametnute parametre ove realnosti. To je prekrasno, ali i nevjerojatno izazovno. Svi znamo koliko teški i mukotrpni skokovi u razvoju djece mogu biti za nas roditelje. Kad imate dijete koje ne zadovoljava niti jednu ljestvicu/ladicu, to je za stepenicu i malo više. Ne da nije lako, nego je ekstra izazovno. Bez obzira na to, na kraju svakog dana, kad bih legla pored njega i čula njegovo disanje, osjećala sam neizmjernu sreću i zahvalnost zbog toga što je došao u naše živote.

Dani su nam bili predivni. On i ja cijele dane zajedno, istražujući svijet. Jedan od najlepših “poklona” koje dobijete kao roditelj je mogućnost da ponovno doživite ovaj svijet djetetovim očima. Sjećam se trena u kojem je prvi puta svjesno doživio vjetar. Točno znam gdje smo bili kada je prvi puta spazio zvijezde na nebu, kada je pojeo jaglace, njegovog prvog bacanja u snijeg, prvih noćnih mora, prvog pogleda koji je uputio ciljano meni dok je bio na mojim prsima i dojio….sve je to urezano i živo. Kao trojac smo imali nevjerojatne pustolovine u životu, neke teške, neke lepršave. Bili smo posvuda i radili smo svašta. Uživali smo istinski!

 

Kad se radost u tuga udruže

I sada dolazi još jedno malo divno biće i jednim dijelom narušava našu harmoniju koju smo uspostavili. U svakom trenu smo osjećali da je to drugo dijete došlo točno kada treba, da je trenutak savršen i bili smo presretni, no ja sam ipak počela i tugovati. Počela sam tugovati za našom obitelji kakva je bila upravo do tada - savršeno nesavršena. Istovremeno sam bila presretna što nam dolazi još jedna duša koja će nas oplemeniti kao osobe i koja otvara još jedan izvor te nevjerojatne količine ljubavi koju roditelj osjeća za svoje dijete. Bila sam presretna jer će Vilenjak imati brata - jedno od najdragocijenijih iskustava u ovom životu.

I tako svaki dan, iz dana u dan u trudnoći. Tuga i sreća istovremeno. Nekoliko nivoa komunikacije na svim razinama. Uživanje u svakom trenu sa svojim prvim djetetom, suza u očima zbog toga što nećemo na ovaj način imati zajedničke trenutke, ushićenost oko drugog djeteta, radovanje novom biću i uspostavljanje svjesne komunikacije s njim za vrijeme trudnoće. Svakako – jako puno posla za jednu emotivnu trudnicu.

Cijelo vrijeme sam bila svjesna da će ta promjena biti na najbolje za sve nas, ali jednostavno sam morala otugovati ovaj oblik našeg života, jer više ništa neće biti isto. Razum zna da je sve to najnormalniji dio života, ali srce osjeća sve te emocije. Razum zna i da će sve biti u najboljem redu, ali srce i dalje i tuguje i raduje. Neopisivo je to.

Smatram da su promjene dobre, ali svaka promjena donosi umiranje starog da bi se novo moglo roditi - to je u njenoj prirodi. Tročlana obitelj umire i rađa se četveročlana. Vrijeme je i za tugovanje i za radovanje. Zaista sam se trudila iskoristiti svaki trenutak. Upijala sam to svoje prvo dijete maksimalno, milovala ga svjesno, provodila s nijm vrijeme potpuno prisutna - divni su bili ti naši trenuci u mojoj drugoj trudnoći.

Najteži period u mom životu

Podijeljenost tih osjećaja je bilo jedno od meni najtežih emotivnih razdoblja u životu, a sve se dodatno intenziviralo nakon rođenja drugog djeteta. Pripremali smo se svi na tu promjenu, pripremali smo i Vilenjaka, te smo bili svjesni koje nas sve varijacije mogu očekivati nakon poroda. To je za mene bio najteži period mog života, ta prva tri mjeseca nakon rođenja mog drugog sina. Još veći emotivni kaos od onoga u trudnoći - nevjerojatna količina ljubavi i istinska majčina tuga. Prvi put u životu nisam mogla svoje dijete zagrliti i istovremeno odnijeti kada bi palo, prvi put ga nisam mogla nositi baš uvijek kada je bio umoran, prvi put je morao zaspati bez da ga uspavljujem onako kako je on to volio… Srce mi se paralo. S druge strane, tu na rukama i prsima je bila nova ljubav mog života. Srce mi je igralo od sreće i ljubavi za njim cijelo vrijeme. Svašta prođe srce jedne majke. Grižnja savjesti lupa po svim frontovima i ne štedi udarce. Pozitivna strana cijele moje priče je što sam znala kroz što prolazimo, i ja i moja obitelj, i znala sam da je to dio procesa koji će završiti. Sve je to bilo privremeno - i tugovanje, i grižnja savjesti, ali bilo je tu i mi smo prolazili kroz to.

Nije bilo lako, a sve je bilo svršeno, i još uvijek je točno tako kako treba biti. Svi smo narasli dolaskom ovog djeteta, svi smo morali nešto pustiti i ostaviti iza sebe i svi smo se opet promijenili. Kao i gotovo uvijek - dugoročno je promjena bila na bolje. I bili smo svjesni da će tako biti, no to ne znači da nismo prolazili kroz sve te emocije i trebalo nam je neko vrijeme da se prilagodimo. Period druge trudnoće i par mjeseci nakon drugog poroda je za mene zaista bila najveća prilagodba u mom životu i jedan dugačak emotivni proces.

A kako je danas?

Danas – volim svoja dva sina neizmjerno mnogo, i jednog i drugog, i nejednako i jednako i isto i drugačije, kao od prvih dana njihovih rođenja i još puno više. Prvorođenac je prvorođenac, on me je učinio majkom, on nas je pretvorio u obitelj i ta veza je posebna. To ne znači da ga volim više, nije tako, ali kada te dijete učini majkom prvi put u životu - neusporedivo je s bilo čim. Drugorođenac je – čista premija - unio je predivnu energiju u naše živote, u potpunosti je čaroban i nezamjenjiv i volim ga neopisivo. Oplemenio nam je obitelj na svim mogućim nivoima i podigao kvalitetu života kako nismo ni sanjali. Hvala im obojici što su odlučili biti dio baš ove obitelji!

Kažu mi da se s trećim ne osjeti toliki prijelaz. To ne znam i ne znam hoću li ikad saznati. Često se sjetim tih naših samotnjačkih dana, mene i prvog djeteta, i odmah imam osmijeh na licu - bilo nam je prekrasno, a sada nam je još i ljepše!

Tekst: Marija Čukman, porođajna edukatorica i doula, mama dvoje sinova
Foto: Profimedia

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

Nova kolumnistica na našem portalu!

Jako smo sretni što vam možemo predstaviti našu…

Od sada Marija i Majda pišu za vas!

Veliko nam je zadovoljstvo obratiti vam pozornost na…

Druga trudnoća - što očekivati?

Nerijetko druga trudnoća skriva mala iznenađenja jer svaka…

Pročitajte i:

Neka i vaša djeca nauče poštovati divlje životinje u gradu

Divlji život grada – u suživotu s divljim životinjama! naziv je kampanje koju je pokrenuo…

Smiju li djeca čitati u mraku?

Iako je prema raznim istraživanjima genetika odgovorna za 85-100% kratkovidnosti, ne treba potpuno zanemariti ni…

Chia puding s malinama i kokosom

Sastojci 200 g malina (svježih ili zamrznutih) + 2 – 3 žlice za ukras 175…

Ljubav prema djetetu ne podrazumijeva preuzimanje njegovih odgovornosti

Kada osjetite želju da sve kontrolirate i radite umjesto svoga djeteta, osvijestite činjenicu da mu…