Dvojka iz likovnog u prvom razredu?!

Oduvijek imam neki svoj stav o školi i školstvu. Kao predškolac, školarac, majka školarca i kao djelatnik koji radi u školi. Ponekad se stvari čine daleko drugačije dok im se ne približiš, onako brutalno, licem u lice. Ne znam koga mi je više žao djece ili nastavnika

Koliko roditelja je uopće svjesno opterećenosti učiteljskog kadra papirologijom. Ne znam znate li za što sve valja ispuniti tablice, grafikone, izvješća nauštrb naše djece. Suludi propisi koji vuku korijene od prije tko zna koliko godina mrcvare mlade umove željne rasta i razvoja u sasvim drugom smjeru. Zatupljivanje, deplasiranje osobnog mišljenja, striktno držanje činjenica, ocjenjivanje likovnosti, glazbe i tjelesne kulture. Prije neki dan, priča mi prijateljica, kako je učiteljica starijeg kova, dječaku prvašiću od jedva sedam i pol godina dala dvojku iz likovnog. Naglašavam da se dijete držalo teme, donijelo sav pribor i bio izrazito pristojan i "poslušan" na satu. Ali eto, njenoj uzvišenosti se htjelo dati mu demotivirajuću dvojku (i to nije prvi put) jer joj se "nije svidio" crtež. Jer ona to može. Sramoteći svoju struku, ljudskost i dušu prije svega.

 

S druge strane, jedan Marko dobio je jedinicu iz engleskog, jer nije imao domaći rad, nastavnicu uopće nije zanimalo što mu nitko nije rekao da to treba napraviti. Marko je, naime, bio odsutan iz škole dva tjedna i sve drugo je uredno odradio. Pobjegla mu je suza na slova u bilježnici, zamrljala vrijedan rad. Brže bolje je obrisao da ne vidi nitko svježu ranu na netaknutoj duši, sasvim ispravnoj po svim kriterijima. Marko ima divne roditelje, koji su zajedno s njim proslavili prvu jedinicu u četiri godine odlaskom na palačinke, objasnivši mu da su stvari ponekad takve i da tuđe reakcije i akcije ne možemo mijenjati – ali zato možemo izvući najbolje iz njih.

Ima divnih ljudi. Koji se sjete zašto su tu gdje jesu. Koji su sposobni ostaviti svoje slomljene brakove, buntovnu djecu, naporne susjede i neplaćene račune kod kuće, prije nego dođu u školu. Jer u školama je sve blago i sva krhkost svijeta. I tko je itko da ih gazi i lomi osobnim stavovima i osobnim oštećenjima? Istina je da su se odgojne metode promijenile i da se dogodi sukob generacija između onih malo starijih djelatnika škole i novih generacija djece. Ali što drugo napraviti, osim prilagoditi se. Prihvatiti dinamiku vremena koje neminovno prolazi i mnogo toga sobom odnosi, donosi… ne čeka nikog. Poput rijeke u kojoj opstaju plivači i ribice.
S druge pak strane, imamo djecu koja od straha pred roditeljskim ambicijama dobivaju napadaje histerije, povraćanja, proljeva i bijesa zbog, recimo, trojke. Liječenja takvih ambicija preko leđa djece nosi kočnicu za napredak najprije djetetu, pa onda i tom roditelju koji si kreira vlastitu frustraciju preko najsvetijeg. Žalosti me što su u školstvu rijetki oni koji unose reformu primarnu i svrsishodnu na korist djeci. Ne čekajući naslikavanje s ministricom i "upadanje" u drugi, peti stopedesetprvi krug pokusnih škola. Interna reforma u učionici. Ali prije svega interna reforma nas samih. Kao roditelja. Kao nastavnika. Kao ljudi.

 


Plavo sunce sa šljokicama
Hajdemo se malo trgnuti. Hajdemo prestati vrednovati djecu brojkama! Hajdemo ih prestati ucjenjivati novim biciklom i play stationom ako prođu s 5,0. Što to uopće govori o njima? Što to govori o nama? Možda da ih radije stimuliramo na način da pohvalimo njihov trud, volju i zalaganje. Možda da im pokažemo koliko smo ponosni kad pomognu nekom, kad pruže ruku prijatelju koji je pao ili podijele svoju užinu pod odmorom. Kad pomognu s gradivom kolegi iz razreda, kad nacrtaju najslađu čestitku na svijetu, a da nikomu nije rođendan, i nije da se mora. Možda da vizualiziramo onaj osjećaj kad smo i sami bili djeca. Nejaka i neshvaćena. Sitna, a najveća u svojim mikro svemirima. I da pokušamo razumjeti tu i tamo da je sasvim u redu nacrtati plavo sunce, jer mi kaže Ana: "Teta Nato, kad ja zatvorim oči i jako ih stisnem, sunce mi je plavo, sa šljokicama." Za sve Ane ovog svijeta – neka je! Neka ti je u beskrajnim bojama tvoje duše. Dok te ima zlato, dok te ima. Ne daj nikomu da te uvjeri u suprotno, po cijenu ne znam kojeg broja u kvadratiću plave knjige. Ne daj se u kalupe. Imaš pravo biti to što jesi, takva kakva jesi i svu ljepotu svijeta doživjeti kroz svoja iskustva i svoje oči. Neka ti je sa šljokicama.

 

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a, autorica knjige “Zagrebi sivu”
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , ,

Vezano uz temu

Jeste li već čitali djeci slikovnicu Lav i ptica?

U izdanju nakladne kuće Harfa prošle je godine…

Izašla je prva knjiga naše kolumnistice Nataše Jukić: Zagrebi sivu

Čast nam je predstaviti uistinu posebnu zbirku kolumni…

Pomoćnik u nastavi - 'produžena ruka' djetetu, učitelju i kolektivu

Posao pomoćnika u nastavi je itekako potplaćen posao…

Što kada ocjene postanu važnije od znanja?

Ako krenemo od razredne nastave. U većini škola…

Pročitajte i:

Prvi Park znanosti u Hrvatskoj

Na samo pola sata vožnje od Zagreba, u srcu Hrvatskog zagorja, otvoren je jedinstven, prvi…

Trikovi za ispravno čuvanje hrane - kuhanje, skladištenje, odmrzavanje i podgrijavanje

Uz današnji ubrzani način života sve je teže naći vremena za svakodnevno kuhanje svježih obroka,…

6 lakih načina da zaribate svoje klince

Biti roditelj znači hodati po minskom polju. Uz našu pomoć deaktivirajte najopasnije mine

VIDEO by Kristina Kuzmić: Što trebate znati ako očekujete dječaka?

Želite li se dobro nasmijati, ali i pripremiti na scene koje vas zasigurno očekuju imate…