Volim naš "normalan" život

Koliko god volim promijeniti uobičajnu rutinu i, primjerice, uzeti godišnji i otputovati na more, toliko, sve više to shvaćam, volim i ‘normalan’ život. Naš vrtić, park u kojem se igramo, naš omiljeni kafić u kojem pijemo kavu... opet izgledaju kao nekad - sve vrvi od žamora

Doduše, put do posla opet traje predugo, a i parking je sve teže naći, no osjećam onaj, prilično neobjašnjiv, unutarnji glas koji kao da me uvijek na početku rujna zove na neki novi početak.
No što će se to promijeniti i želim li uopće bilo kakve promjene?

Da, želim da moj Toni u vrtiću pojede čitav ručak. Nevjerojatno je koliku sreću u meni proizvede činjenica da on, izbirljivko u svemu, pojede sve s tanjura. Želim da moj mlađi sin pije manje antibiotika i, nakon što smo se ovog ljeta riješili pelena, do idućeg zbogom kažemo i ‘dudi’. Za sebe želim da konačno počnem odlaziti na aerobik, ali i primjećivati rezultate. Moje su promjene, rekla bih, kozmetičke, baš onakve kakvi su i rezultati generalnog čišćenja za čime moj stan u nedostatku vremena i volje vapi. No kako je život nepredvidljiv, a i normalno je da se promjene događaju, želim da se, ma što god mi donijele, mogu s njima s lakoćom nositi.
Kći moje prijateljice krenula je u prvi razred, a sin u jaslice. Puno se toga mijenja. Kaže mi kako ne podnosi kad maleni plaće, pa se, ostavljajući ga u jaslicama u suzama, osjeća kao loša majka. No osjećala se ona loše i kad joj je kći u toj dobi sva sretna hitala tetama u naručje.

Bojala se da će tete pomisliti kakve to roditelje dijete ima kad se veseli vrtiću. Kako će djeca prihvaćati promjene, najviše ovisi o tome kako se roditelji s njima nose. Djeca osjećaju nemir, čak i ako ga roditelji pokušavaju prikriti. Naučite mališane da se ne trebaju bojati izazova, jer, ma koliko nam se teški činili, oni na kraju uvijek donesu nešto pozitivno.

Barem u to želim vjerovati.

Danijela Petrov, glavna urednica magazina Lisa