Pravila, pravila...

Svaki psiholog reči će kako djeci trebaju pravila. Čak i onda kad se protive tim istim pravilima, ona ih nesvjesnim dijelom svojeg bića traže i žele. Dakle, ja sam, očito, kad mi dijete u lice to kaže, potpuno promašila tu lekciju o odgoju

Više volim biti doma nego u vrtiću’, kaže mi stariji sin.

Uz pretpostavku da su odnosi u kući normalni, za očekivati je da će djetetu najljepše biti u svoja četiri zida. Baš kao i odraslom čovjeku.U tome, dakle, ništa ne bi bilo neobično da moj 6-godišnjak nije ponudio i objašnjenje svojeg stava. ‘U vrtiću ima puno više pravila i zato mi je ljepše doma’, rekao je iskreno, kako to samo dijete može, potpuno nesvjestan udarca koji je zadao mojem (upitnom) roditeljskom autoritetu. 

Svaki psiholog reči će kako djeci trebaju pravila. Čak i onda kad se protive tim istim pravilima, ona ih nesvjesnim dijelom svojeg bića traže i žele. Dakle, ja sam, očito, kad mi dijete u lice to kaže, potpuno promašila tu lekciju o odgoju. S obzirom da je dijete svjesno toga da se doma ‘lakše diše’, ne mogu biti neiskrena pa reči da sam strog roditelj ili da se kod mene uvijek zna čija je zadnja. Kad bolje razmislim, niti ne želim biti roditelj kojeg će se djeca bojati i iz čijeg će strogog režima danas-sutra htjeti pobjeći glavom bez obzira. Ili, još gore, zbog kojeg će se osjećati manje vrijedni i nesigurni, jer se nikad nisu mogli izraziti kako su i kad htjeli.
Ali, nisam ni majka-žrtva, ona koja će djeci dopustiti da joj se penju po glavi i rade sve što hoće bez da osjete što znači biti odgovoran za svoje postupke. O, da, sjedili su moji dečki tisuću puta u kazni jer su prešli moj (visoki) prag tolerancije; više puta iz toga nisu ništa naučili, jer bi, čim bi kazna završila, opet nastavili po svojem; ponekad i ja idem linijom manjeg otpora pa danas dopustim nešto što sam jučer branila (što definitivno nije dobro), ali sve je to dio roditeljstva u kojem ne vrijede univerzalna pravila. Apsurdno je, ali istinito da je najbolja nit vodilja u tom najtežem ‘poslu’ zapravo intuicija, onaj unutarnji glas koji nam govori činimo li nešto dobro ili ne. Kad mi moj Toni, dok sjedi u kazni, ljutito kaže kako iz toga neće ništa naučiti, znam da moje riječi, ipak, dopiru do njega.

Danijela Petrov, glavna urednica magazina Lisa