Ime (ne) određuje život

Kako nazvati dijete? Koja imena su uopće pogodna za mališane? Na što treba paziti? Pitanja je i više nego što vam se na prvi pogled čini...

Jedno od prvih pitanja koje se postavlja budućim roditeljima - nakon što postane očito da je sretni trenutak na pomolu - glasi: A kako će se zvati? Odgovor je najčešće već spreman: Ako bude curica, zvat će se Malina, a ako bude dečko - Malinovac. (Primjer je autentičan; nasreću - rodila se curica!)

Primitivni (?) su narodi davali imena svojoj djeci tek nakon što bi uočili neka njihova svojstva pa su im imena često bila opisna, npr.: Onaj koji mirno sjedi. Isto se odnosi i na toteme. Sjećate li se Plemena spiljskog medvjeda J. Auel? Od prvog je dana stalno tražio majčinu sisu, a kad bi pronašao bradavicu, od zadovoljstva je ispuštao zvukove slične roktanju. Kreb se uz osmijeh sjetio vepra kojeg je malo prije sreo u gustišu. Divlja je svinja bila životinja dostojna poštovanja. Bila je inteligentna i kad bi je nešto izazvalo mogla je kljovama nanijeti teške ozljede, a kratke su joj noge bile iznenađujuće brze. Niti se jedan lovac ne bi postidio tog totema. Dakle, dječakov će totem biti vepar...

Suvremeni narodi najprije daju djetetu ime, a potom očekuju da se ono ponaša u skladu s njime: Mirna, Radosna, Vesela..., ili da čak izgleda kako ime sugerira: Divna, Sjajna, Ljupka... Živahna će se Mirna svojem imenu smijati bez loših posljedica, no zamislite kako će se osjećati Divna koja nije divna čak niti uz vrlo velikodušno rastezanje granica toga pojma. Razumljivo je oduševljenje roditelja kad po prvi puta ugledaju svoju divnu curicu, no - glede buduće dobrobiti iste curice potrebno je ipak malo opreza. Isto se odnosi i na deminutive, primjerice: Nadica, Verica, Mirica... Slatko je dok su male, no u pubertetu će im ići na živce, a i kasnije im može biti nezgodno, osobito ako imaju po sto kila.

Ime se odabire prema bakama, djedovima ili daljim precima, osobito ako su plave krvi; prema rođacima, osobito ako su bogati, te prema bivšim ljubavima - osobito neprežaljenima. Nekad su to imena koja su sami roditelji za sebe željeli, umjesto onih što su im nadjenuli njihovi roditelji. A nerijetko se dogodi i da sretni otac krene u matični ured s jednim imenom, no zbog broja usputnih postaja - vrati se s drugim.
Popularnosti pojedinih imena doprinose slavne osobe koje ih nose - u svom stvarnom, ali i u filmskom životu. Neka su imena bez osobitog razloga popularna u nekim periodima, pa tako ima školskih razreda u kojima sjede po tri Martine, četiri Ivane, tri Petra, četiri Tomislava, nekoliko Hrvoja i Maja.

Ime je sastavni dio slike koju čovjek ima o sebi, bez obzira je li to ime Napoleon ili Fredi. Ime bi trebalo odgovarati prezimenu - ako je prezime dugačko, ne bi i ime trebalo biti takvo; uz domaće prezime strano ime zvuči još stranjskije.

Za pretpostaviti je da roditelji svojoj djeci daju imena u najboljoj namjeri. Pokaže li se to promašajem, iz bilo kojeg razloga, tj. tako imenovana osoba se loše osjeća, može ime i promijeniti. Ljudi promijene i nos zbog kojega pate, druge dijelove tijela da i ne spominjemo, pa zašto ne bi i ime. To je čak i jeftinije.

No, da rezimiramo. Kakvo ime dati djetetu? Prije svega - praktično. Zamislite se kako s prozora dozivate dijete koje se vani igra. Ime mu mora biti:

• kratko - da dozivajući ga ne ostanete bez daha (Peeetre Kreeešimire dvadesetičetvrti!)
• ne bi trebalo biti često - jer će vam dojuriti cijeli čopor djece
• ali baš niti previše egzotično - jer se dijete poslije neće htjeti vratiti van.

Osim onoga što je već ranije rečeno, izbjegavajte i imena likova iz sapunica - osim ako je prošlo barem pet godina otkako ste seriju odgledali (a ime vam se i dalje jako sviđa), te imena likova iz povijesti - osim ako je prošlo barem petsto godina od njihova rođenja...

Saša

Neka žena ulazi u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno petnaestero djece.
- Au, jekne socijana radnica. Nisu valjda svi vaši?!
- Ma, jesu - odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.
- Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena.
- Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša – krene žena nabrajati. A ovo je najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin, Saša.
- Zar se i svi ostali zovu Saša? – upita, sve ne vjerujući, socijalna radnica.
- Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko hoće jurnuti na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka – sve ih isto nazvati.
Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
- To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno, dijete a ne cijela gomila njih?
- A, onda ih zovem prezimenom!

Dubravka Miljković: Zapisi iz tri ženska kuta – psihologija svakodnevnice (samorazvoj – partnerstvo – roditeljstvo)