"Rani znaci autizma mogu se primijetiti u kontaktu s djetetom – ono ne uzvraća pogled u oči ili mu je pogled vrlo letimičan, ne uzvraća osmijeh i izostaju ekspresije lica. Kod djece koja imaju poteškoća u komunikacijskom razvoju ne uočava se gesta pokazivanja, pa je i to jedan od alarmantnih pokazatelja, kao i neodazivanje na vlastito ime. U prvoj godini mogu izostati vokalizacije i gugutanje slogova, a poslije se govor ne razvija pravilno.

No to još uvijek ne znači da je riječ o autizmu jer među djecom postoje individualne razlike i svako se dijete razvija svojim ritmom”, kaže Žarka Klopotan, defektologinja i voditeljica Programa predškolskog odgoja djece s autističnim poremećajem te Programa za osnovno školovanje djece i mladeži s autističnim poremećajem u Centru za autizam u Zagrebu.

"Problem kod prepoznavanja autizma je u tome što pedijatri često kažu roditeljima, posebno muške djece, da pričekaju još neko vrijeme. Bez obzira na njihovu specijalizaciju, osjetljivost pedijatara za prepoznavanje ranih komunikacijskih poremećaja nedostatna je. Osim toga, činjenica je da pedijatara u Hrvatskoj nema dovoljno, pa je razumljivo da im promaknu istančaniji problemi koje roditelji uoče.

Ako je u drugoj godini djetetova života prepoznato da problem postoji, ako je dijete bilo kod neuropedijatra i psihologa te je zaključeno da postoji odstupanje od urednog razvoja, problem s kojim se roditelji tada suočavaju jest nedostatak ranih interventnih programaKada bi postojalo više ranih interventnih programa, vjerojatnost da se ublaži klinička slika i pomogne u poticanju razvoja bila bi veća. Stručno mišljenje roditelji mogu potražiti u savjetovalištu Edukacijsko--rehabilitacijskog fakulteta (ERF), gdje postoje stručnjaci koji se bave ranim komunikacijskim razvojem i poremećajima autističnog spektra.

“Kod nas u vrtiću rehabilitatori prvo naprave odgojno-obrazovnu procjenu djeteta. Nizom zadataka utvrđuje se kakvo je dijete u kognitivnom području, verbalnom izražavanju, kakva je njegova percepcija, fina i gruba motorika te koordinacija pokreta. Na osnovi toga izrađuje se individualizirani odgojno-obrazovni program. Kroz igru, likovni, glazbeni i tjelesni odgoj dijete se potiče na interakciju, druženje, uspostavljanje kontakta. Kod poticanja na igru treba biti obazriv jer se neka djeca, ako se intervenira u način igre na koji su navikla, mogu uzrujati i uznemiriti. Kod djece koja nemaju razvijen govor koristimo se slikama. Oni imaju svoje komunikacijske bilježnice s fotografijama predmeta pomoću kojih mogu pokazati što žele. To nama omogućuje da ih bolje razumijemo, a njih potiče na komunikaciju, verbalizaciju i vokalizaciju. Također, tu je i logoped koji potiče razvoj govora.”

Jedna od metoda vizualno-kognitivnog potpomaganja kojima se koriste u Centru za autizam jest TEACCH metoda, zasnovana na vizualnim podražajima. Djeca imaju slikovne rasporede iz kojih se jasno vidi kada je doručak, pranje ruku, vježbanje, slikanje, ručak, odlazak kući. Tako se uvodi red u svijet koji je za njih zbrkan, kaotičan. To im osigurava stalnost, red, strukturu i daje sigurnost jer kod većine djece s autizmom promjena u rasporedu može dovesti do burne reakcije. Pri radu s takvom djecom suradnja s roditeljima jako je važna. Roditelji su obaviješteni o svim djetetovim uspjesima u određenim područjima i rehabilitatori ih potiču da s njim rade i kod kuće.

“Neka djeca s blažim autističnim poremećajem uključuju se u redovan vrtić. Vrlo mala djeca s većim odstupanjem u razvoju idu na vježbe kod defektologa, logopeda, na senzornu integraciju, na Goljak na vježbe ili na ERF – ovisno o tome kamo ih uputi liječnik ili kakav savjet roditelji dobiju od drugih stručnjaka. Ovdje kod nas u predškolski program Centra za autizam uključeno je tridesetero djece u šest odgojno-obrazovnih skupina. Njihovi su odgajatelji rehabilitatori s ERF-a. S djecom rade u grupi, a većim dijelom rad je individualan. Tu su logoped, glazbeni terapeut, likovni terapeut i kineziterapeut te odgajatelji koji djecu uče brinuti se o sebi – hraniti se, odijevati, prati zube”, kaže Žarka Klopotan. “Autizam je razvojni poremećaj koji je u porastu. Kad sam ja studirala prije tridesetak godina, podatak kojim smo raspolagali bio je 4:10.000 djece. Poslije je to bilo 10:10.000, a sada je čak 25:10.000, pa i više. Teško je objasniti što je uzrok tome. Neki smatraju da ga je bilo i prije, samo se sada više zna o njemu i dijagnostika je bolja, no to sigurno nije cijela istina. Vjerojatno na to utječu suvremeni, stresan način života, lošija prehrana i onečišćenje okoliša. Prijevremeni porođaj i boravak nedonoščeta u inkubatoru također mogu rezultirati slikom autizma, a mogući uzrok može se tražiti i u genetici.”

Kada je pronađen fragilni X gen, uočeno je da je ponašanje te djece slično onome kod djece s autizmom, no to ipak nije gen koji uzrokuje autizam. Također, sve je više obitelji u kojima i braća i sestre imaju autizam. Prema hrvatskom zakonu, do sedme godine života autističnog djeteta roditelji imaju pravo na dopust, a poslije na rad pola radnog vremena. Neki od njih ostvarili su status roditelja njegovatelja, a djeca imaju pravo na uvećani dječji doplatak.

Promjene su potrebne

“Autizam je otkriven još 1943. godine, no o njemu se više zna tek otkad je Generalna skupština UN-a proglasila 2. travnja Svjetskim danom svijesti o autizmu. Ipak, mnoge se stvari u sustavu i dalje moraju mijenjati, treba povećavati kapacitete za takvu djecu i trebalo bi osigurati bolju dostupnost predškolskih programa i školovanja kako djeca ne bi morala napuštati svoje sredine radi školovanja. Također, treba razviti rane interventne programe i ulagati u obrazovanje stručnog osoblja te izgraditi primjereni, resursni centar. Naime, nijedan objekt u Hrvatskoj nije ciljano građen za djecu s autizmom. U planu je gradnja nove škole za učenike s autizmom u Oporovcu, no njena je budućnost još uvijek neizvjesna”, zaključuje defektologinja Žarka Klopotan iz Centra za autizam, koji je ujesen 2013. obilježio 30. obljetnicu postojanja.

Tekst: Snježana Krčmar

Foto: Thinkstock