Povučeno i sramežljivo dijete nisu jedno te isto

Povučenost se često tumači kao sramežljivost, no to nisu dva istovjetna pojma. Zašto takvo ‘etiketiranje’ nije dobro za djecu i trebaju li se roditelji zabrinuti ako njihova djeca izbjegavaju bučna društva, teško sklapaju prijateljstva s vršnjacima te radije vrijeme provode u svoja četiri zida?

Obično se već u najranijoj životnoj dobi uočavaju djeca koja su ‘vođe’, lakše sklapaju prijateljstva, ekstrovertirana su i bučna, za razliku od one druge, manje uočljive i povučene ili introvertirane djece. Trebaju li roditelji stvarati paniku ako kod kuće imaju dijete koje teže uspostavlja kontakte sa svojim vršnjacima, izbjegava bučna društva i radije vrijeme provodi u svoja četiri zida?

‘Povučeno dijete radije promatra drugu djecu u igri nego da se samo uključi u igru. Polaskom u vrtić stanje se ne mijenja, a može se i pogoršati – pruža otpor ili znake zabrinutosti kad treba poći na rođendan vršnjaku ili neku sličnu aktivnost. Nažalost, takva djeca od odraslih svakodnevno slušaju kako ne smiju biti sramežljiva (povučenost se uglavnom tumači kao sramežljivost), a to je upravo ono što ne trebaju čuti jer takvo ‘etiketiranje’ samo će pogoršati stvari’, pojašnjava prof. dr. sc. Predrag Zarevski, psiholog s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U razvojnoj psihologiji se, pojašnjava prof. dr. sc. Zarevski, govori o ranoj sramežljivosti (jasno se očituje pri dolasku nepoznate osobe u blizinu djeteta) – javlja se u prvoj godini života, genetski je uvjetovana i potpuno je normalna, dok se druga vrsta sramežljivosti javlja u četvrtoj ili petoj godini kao posljedica razvoja samosvijesti. Ta vrsta sramežljivosti doseže svoj vrhunac u adolescenciji – između 14 i 17 godina.

O introvertiranosti kao jednoj od temeljnih dimenzija ličnosti koju i laici lako prepoznaju može se govoriti tek kad uznapreduje umni razvoj i kad dijete ima sve veći uvid u vlastite misli i emocije. Iako kod laika postoji znak jednakosti između introvertiranog i povučenog djeteta, psihologija kao znanost ta dva pojma strogo razdvaja.

‘Razvoj rječnika prosječnog desetogodišnjaka dovoljno je bogat da se introverzija-ekstraverzija može mjeriti upitnicima ličnosti. Intorvertirano dijete ima veću potrebu za mirnim kutkom, voli čitati, pisati, slikati, modelirati i baviti se sličnim aktivnostima koje uglavnom ne uključuju drugu djecu. No to ne znači da je dobro socijalizirano introvertirano dijete nužno i povučeno. Ono se samo manje voli ‘producirati’ od ekstrovertiranog djeteta, ali uvijek će naći nekoliko prijatelja’, pojašnjava prof.dr.sc. Zarevski.

Roditeljsko 'guranje' prema prosjeku
Poznat je fenomen da roditelji u odgoju nastoje dječje ponašanje ‘pogurati’ prema prosjeku. To znači da će jako neinhibirano dijete, ono koje prilazi svima, sa svima bi se družilo i igralo, uvijek ima milijun pitanja i sl. nastojati malo smiriti, dok će povučeno dijete ohrabrivati da se druži.
‘Treba naglasiti da je većina normalnih osobina ličnosti u populaciji zvonoliko raspodijeljena. To znači da je većina oko prosjeka, a što je osobina snažnije odmaknuta od prosjeka, takvih je pojedinaca sve manje. Ekstremno ekstrovertirani ljudi su impulzivni, znaju biti društvu naporni, nekritično sklapaju prijateljstva i sl. S druge strane, ekstremno introvertirani ljudi imaju znatno manje prilike da upoznaju partnere, lakše razviju sramežljivost, teže se odluče zauzeti se za sebe i sl. No u tom ‘guranju’ prema prosjeku roditelji uvijek moraju voditi računa o tzv. zoni ugodnosti djeteta. To znači da se ne smije pretjerati s tim pomacima, osobito kod prirodno povučenije i sramežljivije djece, jer se može napraviti nepopravljiva šteta. Držim da većina današnjih roditelja zna da šutnja nije zlato, da se dijete mora aktivno uključiti u društvo i izboriti za svoje mjesto, ali pritom treba znati kako to postići. Razvoj socijalnih vještina jest moguć, ali ponavljam – treba to provoditi vrlo postupno i strpljivo’, mišljenja je prof.dr.sc. Zarevski.

Obično se smatra kako disfunkcionalne obitelji ne uspijevaju ostvariti topao, podržavajući odgoj s jasno postavljenim granicama. Ni sama emocionalna podrška niti samo jasno postavljene granice nisu dovoljne da se dijete razvije u sigurno i sretno dijete, potrebno je da roditelji dosljedno očituju oba ponašanja istovremeno i sukladno.
‘Neuspješan odgoj čini dijete nesretnim, nesigurnim, preplašenim ili pak agresivnim i najčešće vodi niskom samopoštovanju. Povučenost, a kasnije introvertiranost, više su povezani s odlikama temperamenta i vrstom dominantne moždane aktivnosti, a ne s vrstom odgoja. U knjizi 'Pobijedite sramežljivost a djecu cijepite protiv nje’ koja je objavljena u izdanju Naklade Slap, nalaze se mnogi korisni savjeti roditeljima kako se boriti sa sramežljivošću i kako razviti korisne socijalne vještine djece. Dakako, i odrasli koji misle da ih povučenost onemogućava u realiziranju vlastitih potencijala i da njihov emocionalni život nije zbog toga sretan, mogu u toj knjizi naći uzroke sramežljivosti i savjete kako je nadvladati’, kaže prof. dr. sc. Zarevski.

U svom svijetu mu je najljepše
Vjerojatnije je da povučeno dijete ima svoj bujan svijet mašte, zamišljene prijatelje, kućne ljubimce… Ali nažalost, povećana je i vjerojatnost da će biti žrtvom školskih nasilnika i/ili da će ga vršnjaci socijalno izolirati i ismijavati. Nadalje, povučena i sramežljiva djeca u školi se rjeđe javljaju, tj. dižu ruke i ističu se, čak i kad znaju odgovor.
To, naravno, rezultira slabijim uspjehom. Obično izabiru zanimanja koja ne traže puno kontakta s drugim ljudima. Za neka zanimanja povučenost ne mora nužno značiti hendikep, ali i unutar radne okoline treba se boriti za mjesto u hijerarhiji i tu su povučeni u nepovoljnijem položaju. Ipak, svjedoci smo da su mnogi uspješni ljudi koji su zadužili čovječanstvo ustvari bili vrlo povučeni.
Prije svega Albert Einsten, potom glumice koje su obilježile 20. stoljeće Marilyn Monroe i Greta Garbo, zatim bivši predsjednik SAD-a J. Carter… Oni su imali tzv. privatnu sramežljivost, a to je vrsta sramežljivosti koju okolina ne opaža, ali se pojedinac osjeća sramežljivim. Nisu, međutim, sva povučena djeca takve sreće da svoje osobine razviju u kreativnost i samim time, unatoč povučenosti, poluče značajne uspjehe u društvu. U današnjem društvu primjerice djeca koja potječu iz siromašnijih obitelji i koja sebi ne mogu priuštiti ‘cool’ i skupe mobitele i sl. zbog toga se povlače od svojih vršnjaka, što postaje bolna stvarnost i za njih i za njihove roditelje.
‘Uletjeli smo u pomodni svijet potrošačkog mentaliteta, a roditelji su sve siromašniji. Reakcije mladih na siromaštvo mogu biti različite - neki će adolescenti nastojati zaraditi novac za brendiranu robu, neki će se pak povući iz društva, premda to ne žele. Najgore je ako pod socijalnim pritiskom mlada osoba krene putem kriminala kako bi bila ‘cool’.
Nažalost, ne vidim da odgovorni pokazuju interes za taj složeni aspekt problema mladih’, zaključio je prof.dr.sc. Zarevski.

Tekst: Gordana Igrec za časopis Lisa (20.lipnja 2016.)
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: ,

Vezano uz temu

Introvertna i ekstrovertna djeca: kako ih tretiramo?

Zanimljiva tribina u centru Zagreba donosi odgovore na…

Pročitajte i:

Učenje abecede uz dječju pjesmicu (G-NJ)

Da vam se ne dogodi da dijete nauči samo engleski alfabet, stiže i nastavak hrvatske…

Vrijeme je za tutu

Ostavljanje pelena i prelazak na tutu ne mora biti događaj kojeg se trebate plašiti. Donosimo…

Problemi sa spavanjem blizanki

Nedavno smo u našu online ordinaciju dobili upit mame blizanki koja muku muči kako izaći…

Govor tijela reći će vam kako se osjeća vaše dijete

Vjerojatno ni sami niste svjesni koliko informacija o tome kako se osjeća vaše dijete čitate…