Neiscrpno vrelo dječjih pitanja

Čim dođe na ovaj svijet, u djetetu se budi znatiželja. Prvo istražuje svoje tijelo i neposrednu okolinu, a zatim mu se, kako odrasta i sve više uči, šire interesi. S obzirom na to da tek upoznaje svijet, odnose u njemu, biološke potrebe, prirodne pojave i ostalo, nije neobično što se kod djece javljaju brojna pitanja. Neka su od njih vrlo jednostavna i nije nikakav problem odgovoriti na njih, ali postoje i pitanja nad kojima se odrasli zamisle i treba im neko vrijeme da osmisle što bi djetetu odgovorili.

Djeca razmišljaju na drukčiji način i neke informacije koje traže od nas mogu nam se učiniti neobičnima. Puno toga dijete si samo odgovori ili prema nekoj svojoj logici zaključuje o tome kako svijet oko njega funkcionira, što može biti vrlo simpatično i kreativno. Primjerice, dijete može zaključiti da vjetar puše zato što se drvo miče. Ipak, s obzirom na to da dijete tek uči o kojim se temama više priča a o kojima manje, koje su teme intimne a koje nisu, tek uči društvena pravila i formalnosti – nije neobično da nas nekim pitanjima zatekne nespremne i nesigurne u odgovor.

Dijete ima razvijenu maštu i kreativnost

Odrasli nerijetko imaju užurbani ritam i fokusiraju se samo na ono što im je potrebno da obave sve dnevne aktivnosti ili zadovolje neke osnovne potrebe. U današnjem ritmu malo tko ostavlja prostora za promišljanje ili istraživanje o pitanjima kao što su: “Zašto komarac zuji?” Ili: “Kako ljudi počnu voljeti nekoga?” Stoga je veća vjerojatnost da će se dječji um, koji nije opterećen brojnim svakodnevnim brigama i zadacima, sjetiti pitanja toga tipa.

Često su pitanja koja dijete postavlja vezana uz događaje iz djetetove okoline. Na primjer, ako je umro netko koga je dijete poznavalo, veća je vjerojatnost da će postaviti pitanja o životu i smrti; ako dobije bracu ili seku, vjerojatno će ispitivati o tome kako nastaju bebe. Zato se na neka od njih roditelji mogu pripremiti i unaprijed smisliti što bi odgovorili djetetu. Ipak, neka mogu biti potaknuta svakodnevnim situacijama, pa ih je teško predvidjeti ili osmisliti odgovor na licu mjesta (npr. zašto je nebo plavo, kako avion leti, otkud svjetlo u žarulji...).

Kako bismo se što bolje snašli u toj situaciji, potrebno je uzeti u obzir sljedeće naputke:

• Pažljivo poslušati djetetovo pitanje. Ponekad odgovor može biti vrlo jednostavan, a neki roditelji imaju tendenciju nadugo i naširoko objašnjavati te se samo zapetljati u davanju odgovora. Prilagodite odgovor djetetovim potrebama. Zapitajte se što je to što ga zaista zanima. Osim toga, neko će dijete htjeti dulja objašnjenja i htjet će to zaista razumjeti, dok će nekima biti dovoljan kratak odgovor. Ako vam pitanje nije dovoljno jasno, tražite dijete da vam pojasni. Također možete dijete pitati što ono misli o tome o čemu vas pita. Na taj način možete saznati koji dio zbunjuje dijete te mu ga treba pojasniti.

• Odgovor mora biti primjeren djetetovoj dobi. Važno je da dijete ima kapacitet za razumijevanje toga što ste rekli. Primjerice, ako vas trogodišnje dijete pita odakle dolaze bebe, nema potrebe da mu detaljno objašnjavate jer dijete u toj dobi to ne može shvatiti. Poslije, kako dijete odrasta, poželjno ga je naučiti o osnovama spolnosti i ne mistificirati tu temu.

• Nemojte burno reagirati na djetetovo pitanje. Koliko god nama neko djetetovo pitanje zvučalo neobično, važno je da se od toga ne radi velika stvar. Naime, dijete nema toliko razvijen pojam o tome što je očekivano, a što nije ili koja pitanja su uobičajena, a koja nisu. Ono je samo znatiželjno. Ako na neko pitanje reagirate neugodnim smijuljenjem, ljutnjom što je uopće spomenuta neka tema ili postanete nervozni, dijete se može osjećati krivim što ga nešto zanima ili može dobiti poruku da se o toj temi ne bi trebalo pričati. Odgovore je stoga dobro davati jasno i u obliku činjenica.
• Nemojte izbjegavati odgovor na djetetovo pitanje. Ako se i dogodi da u nekom trenutku ne želite ili ne znate što biste odgovorili djetetu, recite mu da ćete malo razmisliti pa mu onda odgovoriti. Važno je da se nakon nekog vremena to zaista i učini. U suprotnom, dijete bi moglo potražiti odgovore na drukčije načine ili kod drugih izvora, kojima vi možda ne biste bili zadovoljni.
• Budite iskreni. Na taj način olakšat ćete i sebi i djetetu. Naime, ako i kažete neku verziju koja nije istinita, kad-tad dijete će doći do pravog odgovora i tada će vjerojatno biti razočarano i izgubit će dio povjerenja u vas. Osim toga, ako kažete istinu, poslije možete samo produbljivati priču i dodavati nove detalje kako dijete odrasta, a to je puno bolje nego da se djetetu u mlađoj dobi kaže jedna priča (npr. roda je donijela bracu), a tek poslije istina. Uz to, ako dijete i negdje drugdje čuje odgovor na svoje pitanje, veća je vjerojatnost da će se taj odgovor poklapati s vašom pričom te dijete neće biti zbunjeno i nesigurno.Ako, pak, ne znate odgovor na pitanje, recite to djetetu. Možete dodati da ćete to malo proučiti pa mu onda odgovoriti ili možete predložiti djetetu da zajedno istražite o toj temi i na taj način zajednički dođete do odgovora. Provjerite s djetetom je li mu nakon odgovora situacija jasnija, odnosno je li zadovoljno odgovorom koji ste mu dali. Važno je da dijete zna kako je u redu da vas i ubuduće pita kada ga nešto zanima i da zna da može na vas računati. Nije poželjno da dobije dojam kako vas gnjavi ili pita besmislice. Za djecu su njihova pitanja veoma važna i ozbiljna, a tako bi ih i odrasli trebali shvaćati.

Tekst: Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom, Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, NLP trener, Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik, praktičar psihoterapeut, NLP Trener i Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, praktičar psihoterapeut, praktičar terapije igrom

Foto: Thinkastock