Prvi pokazatelji da dijete možda ima takozvane komunikacijske poteškoće, koje se poslije mogu prepoznati kao poremećaji iz autističnog spektra, mogu se pojaviti već u prvim mjesecima njegova života, a roditelji koji već imaju zdravo dijete lakše će ih uočiti.

Mogući znakovi autizma

“Kod takve djece postoje takozvani regulacijski poremećaji – poteškoće u spavanju, hranjenju i plakanju. Neka djeca ne mogu zaspati cijelu noć, zamijene dan za noć, neka se teško privikavaju na novu vrstu hrane ili plaču preko svake mjere, a uzrok je teško utvrditi. Također se rani znaci mogu primijetiti u kontaktu s djetetom – ono ne uzvraća pogled u oči ili mu je pogled vrlo letimičan, ne uzvraća osmijeh i izostaju ekspresije lica. Kod djece koja imaju poteškoća u komunikacijskom razvoju ne uočava se gesta pokazivanja, pa je i to jedan od alarmantnih pokazatelja, kao i neodazivanje na vlastito ime. U prvoj godini mogu izostati vokalizacije i gugutanje slogova, a poslije se govor ne razvija pravilno. No to još uvijek ne znači da je riječ o autizmu jer među djecom postoje individualne razlike i svako se dijete razvija svojim ritmom”, kaže Žarka Klopotan, defektologinja i voditeljica Programa predškolskog odgoja djece s autističnim poremećajem te Programa za osnovno školovanje djece i mladeži s autističnim poremećajem u Centru za autizam u Zagrebu. “U drugoj polovini prve godine djetetova života roditelji će najvjerojatnije primijetiti odstupanja od urednog razvoja, ako ih ima. No problem je u tome što pedijatri često kažu roditeljima, posebno muške djece, da pričekaju još neko vrijeme. Bez obzira na njihovu specijalizaciju, osjetljivost pedijatara za prepoznavanje ranih komunikacijskih poremećaja nedostatna je. Osim toga, činjenica je da pedijatara u Hrvatskoj nema dovoljno, pa je razumljivo da im promaknu istančaniji problemi koje roditelji uoče. Ako je u drugoj godini djetetova života prepoznato da problem postoji, ako je dijete bilo kod neuropedijatra i psihologa te je zaključeno da postoji odstupanje od urednog razvoja, problem s kojim se roditelji tada suočavaju jest nedostatak ranih interventnih programa.”

Rani interventni programi

U našoj zemlji nema dovoljno stručnjaka i službi koje se mogu brzo i pravovremeno uključiti u brigu oko djece s poremećajem iz autističnog spektra. Kada bi postojalo više ranih interventnih programa, vjerojatnost da se ublaži njihova klinička slika i pomogne u poticanju razvoja bila bi veća. Stručno mišljenje roditelji mogu potražiti u savjetovalištu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF), gdje postoje stručnjaci koji se bave ranim komunikacijskim razvojem i poremećajima autističnog spektra. “No ni tih stručnjaka nema dovoljno i nisu u mogućnosti baviti se velikim brojem djece, stoga se na red čeka i po godinu dana. U najvećem broju slučajeva roditeljima se savjetuje da pričekaju još neko vrijeme te ponovno posjete pedijatra ako i nakon toga budu sumnjali da nešto nije u redu. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu postoji specijalistički studij koji osposobljava sveučilišne specijaliste rane intervencije u edukacijskoj rehabilitaciji. Oni su stručnjaci za rad s djecom do pete godine života koja imaju poremećaj iz autističnog spektra, Downov sindrom ili cerebralnu paralizu, kao i za djecu s višestrukim poteškoćama”, kaže Žarka Klopotan, koja je i sama jedna od njih. Trenutačno se školuje treća generacija tih stručnjaka, što je pomak u dosadašnjoj situaciji, a sljedeći korak trebao bi biti njihovo zapošljavanje na mjestima gdje su najpotrebniji.

Kod djece s poremećajem iz autističnog spektra rana je intervencija veoma važna. Naime, suvremena neuroznanost potvrdila je da se pozitivne promjene najlakše postižu dok je djetetov mozak još plastičan. Važno je da u tom razdoblju dijete dobije odgovarajuće poticaje, da se komunikacijski otvara i radi s njim.

Tekst: Snježana Krčmar

Foto: Thinkstock