Djeca u procesu učenja obavljanja nužde na tutu ili na wc s nastavkom često lakše savladavaju mokrenje nego veliku nuždu. Lakše prepoznaju znakove da im se mokri i vrlo rijetko imaju iskustva s nekom neugodom prilikom mokrenja zbog primjerice upale mokraćnog mjehura.

Kod velike nužde je proces nešto duži kao i kod noćnog mokrenja. Moguće je da su doživjeli određenu neugodu pri obavljanju velike nužde zbog tvrđe stolice pa im to predstavlja prepreku. No, moguće je i da iako su fiziološki spremni za skidanje pelena za vršenje velike nužde (znaju prepoznati potrebu, mogu zadržati stolicu dovoljno dugo kod ne dođu do tute ili wc-a) nisu psihološki spremni na skidanje pelene.

Pelena pruža određenu dozu sigurnosti. Djeca se znaju plašiti vlastitog izmeta, odnosno činjenice da jedan dio njih odlazi na taj način. Zna im biti nejasno što se zaista događa i kako je izmet nastao. Također, shvaćaju da je vršenje nužde intimno i žele svoju privatnost, ali još nisu spremni raditi to posve samostalno.

Važno je da se djetetu dopusti da krene vršiti nuždu na tutu svojim tempom i kad za to bude spremno, neovisno o dobi, pritisku od strane vrtića, okoline i slično. Ima djece koja sama izraze želju za skidanjem pelena, a ima i onih kod kojih to ide zaista polako i nesigurno te im je važno pružiti podršku.

Vršenje nužde ne bi trebalo biti predmet razgovora u kućanstvu niti izvan njega jer se ne radi o problemu, već o normalnom razvoju vještine. Obavljanje nužde je „posao“ djeteta i roditelji tu služe samo i isključivo kao pomagači. Za početak roditelji se mogu dogovoriti s djetetom da kad dijete osjeti potrebu, daju mu pelenu i nauče dijete kako da ju samostalno stavi. Slobodno mogu reći djetetu da je njegova stvar i da su roditelji tu samo pomagači.

U početku dijete može svaki puta obavljati nuždu u kupaonici u pelenu i kad je gotovo, pozvati roditelje. Ako dijete želi, roditelj može biti prisutan. Važno je dijete ne ispitivati stalno ima li potrebu ići na wc, već to prepustiti djetetu, ali mu reći da od sada prepuštate tu ulogu djetetu. Naučite dijete kako da si skine pelenu i pitajte ga želi li istresti sadržaj u wc ili pustiti vodu i slično.

Pokušajte dijete što više angažirati oko njegovog obavljanja nužde, ali ne kao kaznu, već kao podršku da je to stvar djeteta i da ono to može samo. Možete mu pomoću slikovnica i djeci prilagođenih ilustracija objasniti što se događa s hranom koju pojede i kako i zašto nastaje izmet, zašto ima neugodan miris i slično. Možete se dogovoriti da prije nego dijete pusti vodu kaže pa-pa i pozdravi se. Pokušajte biti što kreativniji kako biste djetetu dočarali funkcioniranje tog biološkog procesa, ali ga pustite neka ide svojim ritmom.

Ako je dijete i dalje nesigurno i ne želi samostalno skinuti pelenu i odreći je se zauvijek, sljedeći korak bi mogao biti da nuždu vrši u pelenu u kupaonici sjedeći na tuti ili wc-u. Onda može raširiti pelenu unutar tute uz pomoć roditelja pa sjesti na tutu i tako obavljati nuždu na pelenu. Tako se nastavlja malim koracima sve dok dijete ne odbaci pelenu u potpunosti. Ideja je da te korake provodite prema želji djeteta, a vi kao roditelj samo dajete prijedloge i ohrabrenje. Kad dijete savlada neki korak, umjesto da ga hvalite, recite mu da vidite kako se osjeća, kako je zadovoljno i slično jer na taj način puštate djetetu da uživa u svom postignuću na svoj način.

Ulaganje puno truda i strpljenja te duže kupovanje, nošenje i mijenjanje pelena, koliko god naporno djelovalo, na kraju će se isplatiti jer će dijete samostalno u svom ritmu steći određenu vještinu i psihičku zrelost te će time razviti i određenu dozu samopouzdanja za sve sljedeće životne izazove.

Tekst: Sunčana Rokvić, psihologinja u telefonskom savjetovalištu za rani razvoj djece "Telefončić", telefončić.hr01/4850 555

Foto: Profimedia