Kako osjetilima doživljavamo svijet?

Promatrate svog mališana kako suvereno puže dnevnim boravkom. Svojim mekim rukicama i koljenima “stupa” preko tepiha, parketa i pločica. Nezaustavljivo juri prema ruci u kojoj držite igračku, grabi je i stavlja u usta. Samo u toj jednostavnoj situaciji iz svakodnevnog života možemo uočiti bujicu informacija koju je u nekoliko minuta vaše dijete upilo iz okoline. Tijelo mu je poslalo informacije o ravnoteži, strukturi podloge kojom se kreće, brzini kojom se kreće, cilju za kojim poseže, bojom, mirisom, okusom i strukturom igračke. Vaše je dijete tada združilo informacije iz raznih senzornih receptora i objedinilo ih u iskustvenu spoznaju na temelju koje uči. Takav doživljaj svijeta različitim osjetilima i nazivamo senzoričkom integracijom.

Novorođenče također reagira na vestibularne i proprioceptivne osjete koji dolaze iz njegova unutarnjeg uha. Nošenje ili zibanje svakom djetetu pruža ugodu ili ga umiruje.

Tijekom drugog i trećeg mjeseca života, dok dijete gleda uokolo, njegov mozak mora integrirati tri tipa osjeta: osjet iz unutarnjeg uha te osjete iz očnih i vratnih mišića. Na taj način dijete dobiva jasnu sliku svoje okoline čak i kada mu se glava pomiče. Taj razvoj slijedi nekoliko sljedećih godina i važan je za učenje čitanja te pomaže djetetu pri stjecanju ravnoteže i razvijanju tjelesnih pokreta.

Šestomjesečno dijete voli da ga dižu, bacaju u zrak, ljuljaju, preokreću i vrte. Zabava dolazi iz doživljaja sile teže i kretanja koje dijete sada integrira.

U dobi od devet do dvanaest mjeseci nastupaju velike promjene u načinu na koji se dijete odnosi prema tlu i prostoru oko sebe. Puzanjem prelazi veće udaljenosti i istražuje sve više mjesta u svojoj okolini. To podražava njegov živčani sustav mnoštvom osjeta koji mu pomažu pri koordinaciji dviju strana njegova tijela, učenju motoričkog planiranja i razvoju vidne percepcije. Što su raznolikija iskustva koja dijete doživi istražujući uokolo, to će više prakse steći u integriranju osjeta i formiranju adaptivne reakcije na te osjete.

U drugoj godini dijete uči hodati, govoriti i planirati složenije radnje te ih efikasnije izvršavati. Bez senzoričke integracije koja se odigrala tijekom prve godine života djetetu bi bilo vrlo teško naučiti mnoge stvari, a jednako bi tako težak bio cjelokupan daljnji razvoj bez te integracije, koja se odvija i u drugoj godini.

U razdoblju od treće do sedme godine, koje je kritično za senzoričku integraciju, dijete postaje senzomotorički zrelo biće. Ono uživa u aktivnostima koje poboljšavaju senzoričku integraciju i na taj način uvježbava ravnotežu, koordinaciju ruke i oka te planiranje slijeda pokreta.

Disfunkcija senzoričke integracije

Senzorička integracija osjeta nije nešto čega ima ili nema. Ne postoji čovjek koji ima savršenu integraciju osjeta, kao što ne postoji ni osoba koja uopće nema senzoričku integraciju.

Ako mozak slabije provodi senzoričku integraciju, to će negativno djelovati na mnoge stvari u životu. Bit će više napora i teškoća, a manje uspjeha i zadovoljstva. Teškoće na području senzoričke integracije usporavaju djecu u učenju ili uzrokuju probleme u ponašanju.

Disfunkcija senzoričke integracije nastaje kad mozak i živčani sustav nisu sposobni glatko i bez poteškoća integrirati senzoričke informacije. Tada dolazi do krivog tumačenja informacija koje dobivamo putem osjeta što rezultira problemima u učenju, opažanju i ponašanju. Važno je naglasiti da o poremećaju senzoričke integracije govorimo kada su senzorni receptori i spinalni putovi koji vode osjete do središnjega živčanog sustava neoštećeni, ali mozak nije u stanju preraditi ili organizirati tijek senzoričkih impulsa na funkcionalan način, tj. na način koji pojedincu daje točnu informaciju o njemu i njegovoj okolini.

Što još može pobuditi sumnju...

Dojenče koje se ne okreće, ne puže, ne sjedi ili ne stoji u istoj kronološkoj dobi kao druga djeca pokazuje samo neke od ranih znakova poremećaja senzoričke integracije. Kasnije ta djeca mogu imati poteškoća prilikom učenja vezanja cipela ili vožnje bicikla bez pomoćnih kotača. No neka djeca sa slabom senzoričkom integracijom tek kasnije počinju pokazivati teškoće kao što su nespretnost, stalna potreba za pokretom i sl. Može se javiti i zaostajanje u razvoju govora. Djeca koja imaju teškoće s razvojem govora nemaju oštećen sluh, no ipak ne mogu dobro čuti jer mozak ne može dobro integrirati zvučne informacije. Neka djeca ne mogu dobro integrirati taktilne osjete. Ona osjećaju nelagodu kad ih netko dotakne ili samo stoji pokraj njih. To se prije svega odnosi na hiperaktivnu djecu.

Zbog disfunkcije senzoričke integracije – koja čini osnovu za usvajanje čitanja, pisanja i računanja – mogu nastati mnoge dodatne teškoće u školi.

I roditelj može pomoći....

Nastojte djetetu pružiti što veći broj podražaja. Upotrijebite predmete različitih boja, veličina i oblika. Potičite ga na crtanje uz upotrebu podloga različitih boja, veličina i materijala te različitih vrsta pribora za crtanje (vodene boje, tempere, pastele, drvene bojice, ugljen, kreda, boje za staklo, tkaninu). Pokušajte djetetu omogućiti osvjetljenje različitih boja i intenziteta. Potičite ga da puše balone od sapunica, da ih lovi na dlan ili buši kažiprstom.

Podražaje pružajte i verbalnim uputama, glazbom, pjevanjem, igračkama koje proizvode zvukove pritiskom ili gnječenjem i sl. Pokušajte verbalizirati svaki svoj i djetetov postupak te tražite od djeteta da verbalizira svoj postupak.

Dijete treba biti izloženo mirisima i pritom treba posebnu pozornost posvetiti mirisima u okolini. Tražite od njega da govori koji mu mirisi smetaju, a koji su mu ugodni. Eterična ulja te mirisne kupke mogu stimulativno djelovati na dijete.

Svakodnevno smo izloženi različitim okusima uzimajući hranu. Veoma je važno da dijete diferencira okuse i da je prehrana raznovrsna u svakom pogledu.

Za taktilne podražaje poslužit će različiti predmeti koji se nalaze u neposrednoj okolini djeteta, koje treba neprestano ispitivati dodirivanjem te popratiti verbalnim uputama. Na taj način dijete otkriva okolinu i razlikuje hrapavo, glatko, mekano, tvrdo...

Za vestibularnu stimulaciju preporučuje se ljuljanje u svim smjerovima na ljuljačkama u parkovima ili stolcima za njihanje u kući, vožnja automobilom, na biciklu, rolama, skejtbordu... Skakanje na trampolinu, na lopti za skakanje te u bazenu za skakanje također je poželjno, kao i spuštanje niz tobogan u različitim položajima tijela pod strogim nadzorom.
Ples uz glazbu također može biti dobra stimulacija, kao i vrtnja na različitim spravama u lunaparku. Ako se dijete umiri, osjeća nelagodno, uplaši i slično, znak je da ste pretjerali s količinom podražaja.

I za kraj...

Senzorna integracija zapravo je sve oko nas. Dječji rast i razvoj objedinit će i bez nekog posebnog programa sve senzorne sustave. Djeca spontano iskušavaju razne aktivnosti kojima je cilj učenje na temelju iskustva. Ako potičemo njihov razvoj, potrebno je pronaći pravu mjeru stimuliranja, što će nam dijete jasno dati do znanja onim što ga veseli i onim što mu je odbojno. Omogućite djetetu neposrednu vezu sa svijetom, priliku za istraživanje i upoznavanje svega što ga okružuje. Na taj će se način njegova osjetila maksimalno uvježbati i integrirati.

Simptomi

Znakovi disfunkcije senzoričke integracije kod djece mogu biti:

• preosjetljivost na pokret, dodir, prizor;

• neosjetljivost na zvukove i strah od iznenadnih zvukova;

• distraktibilnost;

• pokrivanje ušiju u kompleksnim situacijama;

• izbjegavanje okusa, mirisa ili tkanina koje ostala djeca iste dobi podnose bez problema;

• neobično visoka ili niska razina aktivnosti;

• impulzivnost, nedostatak samokontrole;

• nemogućnost opuštanja i samoumirivanja;

• loš self-concept;

• socijalne i emocionalne poteškoće;

• tjelesna nespretnost ili očita nepažnja;

• oklijevanje prilikom hoda po stubama;

• teškoće u prijelazu s jedne aktivnosti na drugu;

• pridržavanje za zidove, namještaj, ljude ili predmete u poznatoj okolini;

• zaostajanje u razvoju govora, jezika ili motoričkih aktivnosti;

• zaostajanje u školskim postignućima;

• neprestana potraga za pokretom koji ubrzo umara;

• strah od visina ili opreme na igralištu koja se pokreće;

• nedostatak osjećaja za opasnost.

Poremećaj senzoričke integracije nije bolest i ne može se otkriti tako lako kao loša krvna slika, kemijska neravnoteža i slično. Samo uvježban promatrač može vidjeti male razlike između ponašanja u čijoj je osnovi dobra te onog u čijoj je osnovi loša senzorička integracija.

Tekst: Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator

Foto: Thinkstock