Što stoji iza roditeljskog NE!

Stalno ponavljanje riječi "ne" nije idealna opcija kako biste zaštitili svoje dijete. Barem ne uvijek! Doznajte kako na učinkovitiji način spriječiti nezgode i neugodnosti, a da vas dijete razumije

Činjenica je da se danas prečesto čuje kako roditelji, a i oni koji čuvaju djecu, izgovaraju (samostalno ili ispred glagola) - ne!

Dok se s jedne strane "osuđuje" pretjerana upotreba, s druge (od roditelja, naravno) stižu "opravdanja". Ono što nitko ne kaže je kako, čime i kad zamijeniti, kao i koji je točan razlog za roditeljsko "ne!"

Hajde za početak da shvatimo (nas) roditelje!

Iza svakog "ne" stoji ili strah ili potreba da nešto bude drugačije. Pa tako, kada kažemo "ne" mi djetetu nešto branimo, pod jedan iz straha da se ne povrijedi, pod dva iz straha da ne povrijedi nekog drugog i pod tri da prestane s određenom radnjom i napravi nešto drugo.

Sada je ključno precizirati kada je OK reći "ne", a kada ga treba izbjeći?

Idemo redom…

1. Kada je u pitanju sigurnost djeteta od presudnog značaja su brze reakcije roditelja, koje su tada impulzivne, instinktivne, iskonske i za cilj imaju zaštitu djeteta. To su one situacije kada dijete želi istrčati na ulicu, ili kada ne vidi (ili češće ne razumije) da mu prijeti neposredna opasnost - da, na primjer, nešto može pasti na njega (vruća kava, pun tanjur, ili nešto teže kao glačalo na primjer), ili kada se "opasno" približi utičnici. Kada roditelj vikne "Ne!" dijete se trgne, zaustavi se u trenutku jer se uplaši, nerijetko i zaplače, ali složit ćemo se da je manja "šteta" od suzica nego da se povrijedilo.

Ono što bi uvijek trebalo uslijediti, kada se dijete smiri, je da mu se objasni da se moglo povrijediti i da mu se pokaže kako da ubuduće bude pažljivije. Ako je dijete mlađe od tri godine vjerojatno neće razumijeti posljedice (bar ne onako kako ih mi vidimo), ali svakako mu treba reći zašto smo tako odreagirali.

, Image: 133883115, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

2. Kada je u pitanju sigurnost i/ili povređivanje drugih od strane djeteta, treba napraviti razliku je li dijete nešto napravilo namjerno ili slučajno. Ovdje su roditelji djece uzrasta do tri, četiri godine, često u nezavidnoj situaciji, jer to što oni znaju da je dijete bez loše namjere nešto napravilo, teško će razumijeti i druga osoba, na primjer roditelj drugog djeteta. U pozadini je uvijek potreba roditelja da zaštiti dijete (pa čak i od drugog djeteta) i to može da nam zamuti sliku, odnosno da stvari vidimo potpuno drugačije, što je sasvim u redu. Međutim, upravo to je i razlog što su roditelji u parkićima kao orlovi koji nadlijeću svoju djecu s jednim ciljem - preduhitriti neugodnu situaciju, što često ide na štetu djece. I tada kreće pretjerano "Ne, ne, ne!" koje ima za cilj ne samo zaštititi drugo dijete, nego spriječiti svaku eventualnu neugodnost.

Mala djeca uzimaju igračke jedna od drugih ne zato što su zločesta i/ili neodgojena (kako se često etiketiraju), već zato što je to za njih proces učenja i razvijanja motorike. Promatraju sve oko sebe, žele dodirnuti, isprobati nešto, pa to nekada bude i nečiji obraščić, kosa i slično. Dijete od godinu, dvije, dvije i po godine dodiruje stvari i ljude, pa i djecu, s potrebom da osjeti u ručicama oblik, teksturu, težinu… Nekada je taj dodir "nekontroliran" jer dijete nije svjesno u tolikoj mjeri prostora, točnije udaljenosti između sebe i nečijeg oka ili nosa, niti "snage" u ručicama kada stiska nečiji obraz. Ovo se događa i kada je dijete pod utjecajem intenzivne emocije (sreće, straha ili bijesa). Slažem se da to može biti bolno i neugodno, posebno drugom djetetu, iako su česte i situacije da dijete uopće ne odreagira, ali je roditelj taj kome to smeta.

A Toddler ripping up toilet paper in bathroom, Image: 266632982, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Kako odreagirati, a ne napraviti pobunu u parku (igraonici, na rođendanu)?

Bilo bi idealno i svakako jednostavnije kada bi svi roditelji razumijeli dobre namjere svoje djece, jer vjerujte nijedan dvogodišnjak ne izađe iz kuće s idejom da nekog namjerno uštipne, udari ili otme igračku! Ali, s obzirom na to da roditelji imaju "ugrađen sustav" zaštite potomaka i da ne žele da baš njihovo dijete bude uzrok prepirke i svađe, onda je rješenje da umjesto da govore stalno "ne", usmjeravaju dijete i govore mu što DA radi. Na primjer - "Pitaj možeš li posuditi igračku", "To bracu boli, pomazi ga", "Slučajno si ga udario u nos, to ga boli, reci oprosti"… Računajte da će i poslije ovoga neki roditelji jednostavno impulzivno reagirati (a možda ćete i vi u sličnoj situaciji!), ali probajte ih razumijeti. Vama je važno da čak i u takvim situacijama usmjeravate dijete što da napravi, jer će bolje razumijeti od onog "ne!" Naravno, ne očekujte da će mu odmah sve biti jasno, posebno ako je mlađe od dvije godine, ali svakako vam treba ući u naviku da mu uvijek objasnite.

Ako primijetite da dijete namjerno udara i povrijeđuje druge, važno je da kroz razgovor ili objektivno promatranje trenutne obiteljske situacije (možda ste nedavno dobili bebu, pa djetetu nedostaje pažnja), nađete uzrok. Ako se sve svede na prigovaranje, kaznu i opet "ne!", problem neće biti rješen nego se može očekivati da eskalira…

3. "Ne diraj to! Nemoj tu sjediti! Ne gledaj cijeli dan u taj ekran! Na stavlja se to tu!", i slični zahtjevi su potpuno beskorisni iz dva razloga. Prvo, mozak ne razumije negaciju. Sve dok djetetu govorimo da nešto ne radi, ono će ipak raditi, ali ne zato što to radi u inat, već zato što mu mi nesvjesno dajemo takve instrukcije. Da bi mozak "razumio" što NE treba radtii, prvo mora zamisliti tu radnju. Tako dolazimo do drugog razloga, odnosno posljedice negacije, a to je usmjeravanje pozornosti upravo na ono što ne želimo da dijete radi. Pa, što onda reći?

Prvo se zapitajte koji je vaš cilj kada kažete djetetu da nešto ne dira? Što mu ustvari želite poručiti? Da bude pažljiv da se ne povrijedi? Da pazi da nešto ne padne i razbije se? Da će se isprljati? Onda tako i recite - Budi pažljiv jer to te može povrijediti. To je lomljivo, probaj ga zaobići. To se lako lomi, bolje ga gledaj izdaleka. Vidiš to je prljavo, ako priđeš preblizu, isprljat ćeš se…

Umjesto - Ne gledaj cijeli dan u ekran, recite (ja uvijek predlažem i dozu šaljivosti i veselosti, u glasu, jer djeca na to lijepo reagiraju) - Za danas je dosta buljenja u TV, idemo sada u park da pokrenemo tijelo i vijuge! Dosta više tih igrica čovječe, umorit će ti se mozak! Nahrani ga nekom knjigom! Hoćeš da izaberemo zajedno?

Umjesto - Ne stavlja se to tu (što je, priznat ćete, vrlo neodređeno), recite i pokažite (posebno ako je dijete mlađe), što točno i gdje treba staviti.

Na ovaj način mi zapravo usmjeravamo dijete na ono što treba, točnije vodimo pozitivnu komunikaciju koja daje bolje rezultate od pukog ponavljanja negativne rječce.

Sada je bar malo lakše shvatiti kada je OK reći "ne", a kada ga (i čime) treba zamijeniti. Kao i uvijek, napominjem da je za sve potrebno vrijeme, pa tako i za usvajanje ovakvog načina govora.

Tekst: Dragana Aleksić, family coach, https://aleksicdragana.com

Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , , , , , , ,

Vezano uz temu

Dr. Bruce Lipton: Kako odgajati dijete prvih sedam godina života?

Donosimo vam dio iz intervjua s dr. Bruceom…

Jesper Juul: Od odgoja do odnosa

U izdanju nakladne kuće Harfa izašla je knjiga…

Vikanje i šutnja - dvije najčešće pogreške u komunikaciji s djecom

Kada dijete „ne posluša iz prve“, roditelji se…

Pročitajte i:

odgoj djece u Nizozemskoj

5 lekcija o roditeljstvu koje nam mogu dati nizozemski roditelji

Djeca trebaju opuštene roditelje. Ali biti opušten roditelj nije uvijek lako. Zato se ugledajmo na…

zna li moje dijete da ga volim

Zna li moje dijete da ga volim?

Oni ne slušaju, trče i padaju, razbacuju po kući, trgaju stvari, prolijevaju, uništavaju, stalno plaču…

Iskoristite ljeto pred nama za pripremu djeteta na polazak u jaslice

Polazak u jaslice/vrtić većinom je prvo odvajanje djeteta na dulje vrijeme od roditelja, osobito majke…

kako nagovoriti dijete da jede raznoliko

Izložite djecu što je više moguće stvarnoj hrani i to od najranije dobi

Toliko je zamki oko jela klinaca u koje možete upasti da ih je teško pobrojati.…