Optimizam je relativno noviji pojam, nastao je u filozofskom kontekstu, a veže se uz matematičara i filozofa iz 18. st. G. Leibniza koji je prvi proučavao i upotrijebio taj pojam. U svom djelu Teodiceja Leibniz piše da svijet može biti samo neograničeno dobro jer ga je stvorilo sveznajuće i svemoguće biće. Poznata je njegova izreka: “ovo je najbolji od svih mogućih svjetova.“ Za pojam pesimizma su pak zaslužni Schopenhauer i Coleridge koji su ga neovisno jedan o drugome koristili u svojim djelima kao negativan način razmišljanja.

Za neke stručnjake pojam optimizma je kontinuirana genetski uvjetovana osobina ličnosti, a za suvremenije psihologe optimizam i pesimizam su dvije odvojene nezavisne dimenzije koje se mogu učiti.

Martin Seligman, psiholog koji je 25 godina proučavao optimizam u djece i odraslih te njegov utjecaj na ljudske živote optimizam definira kao način na koji osobe sebi objašnjavaju uzrok problema. Shodno tome razlikuje optimiste i pesimiste. Pesimiste opisuje kao ljude sklone vjerovanju da će loši događaji trajati dugo, da su sami krivi za njihovu pojavu te da će se pojedini negativni događaj odraziti na sva područja njihovog života. Za razliku od njih, optimisti su ljudi koji reagiraju potpuno suprotno, vjeruju u privremenost problema, uzroke problema nalaze u životnim okolnostima, a ne samo u sebi te ne smatraju da će im problem utjecati na cijeli život.

Vrste optimizma i pesimizma

Prema raznim autorima možemo navesti nekoliko vrsta optimizma i pesimizma.

Dispozicijski optimizam definiramo kao očekivanje da će nam se u životu dogoditi više dobrih nego loših stvari. Fleksibilni ili eksplanatorni optimizam temelji se na načinu na koji ljudi objašnjavaju uzorke događaja u svom životu. Optimisti uzroke lošeg vide u vanjskim, privremenim i specifičnim faktorima, a pesimisti u unutarnjim, trajnim i globalnim. Optimisti su produktivniji na radnom mjestu, rjeđe se uzrujavaju, a kada dođe do stresne situacije razvijaju učinkovitije kognitivne strategije za suočavanje sa stresom. Postoje ljudi koji su izrazito negativni prema negativnom i razvijaju tiraniju pozitivnosti. Smatraju da je optimizam dobar za svakog i u svakoj situaciji, iako su istraživanja pokazala da je ponekad učinkovitiji obrambeni pesimizam. Pesimisti zamišljaju sve moguće najgore scenarije u glavi, a kada dođe do njihovog djelovanja spremni su na sve i daju sve od sebe. Za pojedince ovo može biti uspješna tehnika koja se temelji na postavljanju niskih očekivanja što može poboljšati učinak u anksioznih ljudi.

Optimisti postavljaju ciljeve visoko i planiraju kako malim koracima doći do cilja što nazivamo strategijskim optimizmom, ali nekad zaborave da bi nešto moglo poći po zlu.

Naivni optimizam se temelji na vjerovanju da postoji manja podložnost tragedijama, bolestima ili bilo kakvim nepogodama. Nerealno optimistični ljudi vjeruju ako im je dosad sve išlo dobro da će tako biti i u budućnosti. Nimalo ne razmišljaju o mogućim problemima koji bi mogli iskrsnuti i uvijek očekuju sve najbolje.

Što donosi pesmistički način razmišljanja

Dobre strane optimizma su brojne kao i loše strane pesimizma. Prema brojnim autorima za pojedinca je najbolje kada posjeduje kombinaciju optimizma i pesimizma

  • pesimizam pogoduje razvoju depresije
  • dovodi do pasivnosti kad naiđu problemi
  • uzrokuje tugu, zabrinutost, i tjeskobu
  • postoje poveznice pesimizma i lošeg zdravlja

Uzroci pesimizma mogu biti:

  • genetika
  • pesimistični roditelji, nastavnici, treneri
  • iskustvo bespomoćnosti
  • teži negativni doživljaji u djetinjstvu ili mladosti

Ako je dijete od malena pogođeno neugodnim i stresnim događajima poput smrti bliskih osoba, razvoda roditelja ili zlostavljanja, vjerojatno je da će razviti pesimističan pogled na svijet prije nego li optimističan.

Kako naučiti dijete optimizmu

Postavlja se pitanje što je s osobama koje su doživjele neke od ovih neugodnih doživljaja i nisu imale primjerene roditelje za uzor, a svejedno su optimistični? Odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da se optimizam može naučiti i postati karakternom crtom ličnosti.

Sa Seligmanovog aspekta, roditelji su prve osobe s kojima se dijete susreće i njihov način odgoja je vrlo važan za razvoj optimizma. Ako roditelji pokazuju djeci optimističan način objašnjavanja uzroka događaja (da su negativne stvari određenog roka trajanja, ne odražavaju se na sva životna područja i uzroci mogu biti vanjski), nagrađuju optimizam i ne upućuju mnogo kritika djetetu, veća je vjerojatnost formiranja optimističnog djeteta.

U institucijskom kontekstu, golem utjecaj imaju i nastavnici. Ako nastavnici upućuju konstruktivne kritike djetetu, potiču ga i nagrađuju njegove interes te ne krive dijete za svaku lošu ocjenu, ono će imati priliku razviti optimističan pogled na život. Na taj način dijete raste u okruženju punom povjerenja, razvija svoje talente i ne krivi sebe za svaku pogrešku. Sigurno i ugodno djetinjstvo pomaže razviti optimistične svjetonazore. Suprotno, ako je život pojedine osobe obilježen tragedijama moguće je da će razmišljati da je svijet nepravedan, da su ljudi loši, te da joj ništa neće poći za rukom. Svaki novi problem bit će potkrjepljenje pesimizmu koji se na taj način ukorjenjuje u osobu i nije ga moguće jedan dan samo preokrenuti u optimizam. Ljudi nisu jedan dan optimistični ili pesimistični, oni su pretežito optimistični, s pokojim crnim danom i obratno.

Zbog toga je bitno da djeca imaju optimistične roditelje koji im mogu prenijeti optimističan stil objašnjavanja uzorka događaja. To uključuje pohvalu kad djeca sama koriste pozitivna razmišljanja i specifične i privremene uzroke kad nešto skrive. Ako roditelji djecu kritiziraju na način da im nameću osjećaj srama ili krivice, vrlo je vjerojatno da će se dijete s vremenom tako osjećati. Ali ako roditelji djetetu naglase da je taj trenutak nešto skrivilo radi točno određenog razloga, a ne zbog cjelokupnog svog karaktera, dijete će to razumjeti i bit će spremnije na suradnju.

Napisala: Antonia Radeljak, pedagoginja

Foto: Profimedia