Dijete treba dobiti poruku da nije u redu tući druge, da se batinama ne rješavaju problemi i da to nije prihvatljiv obrazac ponašanja

Nedavno provedeno istraživanje na gotovo 1700 roditelja predškolske djece pokazalo je da je svaki treći roditelj trogodišnjaka udario svoje dijete najmanje jednom u posljednjih tjedan dana, a njih 80% vikalo je na dijete zbog nečega što (ni)je učinilo. Njih 12% smatra da su batine potrebne za dobar odgoj, a još 17% nije sigurno treba li s vremena na vrijeme udariti dijete ili ne. Roditelji često osjećaju nemoć, žele reakciju i rezultat odmah, a tjelesnim kažnjavanjem zapravo i uspijevaju postići kratkoročni efekt. No uglavnom je taj efekt samo privremen i djeluje dok su roditelji prisutni.



Fizičko kažnjavanje


Dugoročno, posljedice sustavnog fizičkog kažnjavanja i maltretiranja djece vrlo su štetne: istraživanja su pokazala da su djeca koju fizički kažnjavaju agresivnija i pokazuju asocijalno ponašanje, češće imaju kognitivne probleme i razvojne poteškoće, sklonija su depresiji i zloupotrebi droga. S druge strane, dijete se na taj način identificira s roditeljem te uči i razvija stav da je fizičko kažnjavanje normalna tehnika discipliniranja, što u odrasloj dobi može voditi u zlostavljačko roditeljstvo. Uobičajena je posljedica ta da mnoge žene izabiru muževe i partnere koji im pokazuju ljubav onako kako je to činio njihov roditelj u djetinjstvu – batinama.



Savršeni i bezgrešni roditelji ne postoje. Nemoguće je uvijek i u svakoj situaciji reagirati pravilno – nismo strojevi. Moguće je da se i roditeljima koji nisu skloni fizički kažnjavati djecu dogodi ishitrena i jača fizička reakcija u iznimnoj situaciji, kada je život ili zdravlje njihova djeteta u opasnosti, primjerice kada dijete dira utičnicu, vruću peć i slično. No važno je znati da uvijek postoji isprika ako se takvo što dogodi. Dijete treba dobiti poruku da nije u redu tući druge, da se batinama ne rješavaju problemi i da to nije prihvatljiv obrazac ponašanja.




Batina je iz raja...


Ponekad roditelji na svjesnoj razini ne odobravaju udaranje drugih, ali na nesvjesnoj pružaju sasvim drukčiji primjer. Tako je otac u jednom parkiću strogo reagirao kada je njegov sinčić udario drugog dječačića, odvukao je malenog sa strane i rekao: “Ne smiješ tući drugu djecu!” dok ga je istodobno lupio po prstićima. Takva poruka nije usklađena i dijete poprilično zbunjuje.


Uzrok ponašanja tog oca mogu biti uvjerenja koja je na duboko nesvjesnoj razini usvojio još u ranom djetinjstvu. Uvjerenja povezana uz fizičko kažnjavanje djece mogu biti sljedeća: batina je izašla iz raja, od udaraca po guzi ništa mu se neće dogoditi, to je za njegovo dobro, mene su moji tukli i ispala sam super, ponekad je bolje fizičko kažnjavanje od prodika...



Uvjerenja potiču iz obitelji u kojima smo odrastali, usvajamo ih najčešće do pete godine života i poslije ih ne preispitujemo, a smatramo ih istinitima. Dakle, onaj tko vjeruje da je batina izašla iz raja, duboko vjeruje da je to dobro sredstvo odgoja djece i da je to nešto što će pridonijeti da njegovo dijete izraste u zrelu, odgovornu, uspješnu osobu.


Konstantnim nasiljem ne stvara se zdrav autoritet, nego diktatura od koje će dijete “pobjeći” čim bude moglo.


Nadalje, ako je fizičko kažnjavanje redovito sredstvo u odgoju, roditelji poručuju djetetu da je u redu tući druge i dijete će to vrlo vjerojatno usvojiti kao model ponašanja. Teško ćemo djetetu objasniti da nije u redu da tuče drugu djecu ako sami fizički kažnjavamo njega. Takve poruke zbunjuju jer djeca u ranoj dobi nisu u stanju povezati uzrok i posljedicu.



Nagrade


Najmoćnija sredstva pomoću kojih djeca uče primjereno ponašanje su nagrade. Nagrada ne mora i ne treba biti materijalna; nagrade poput pohvale i nježnog dodira mnogo su snažnije od materijalnih i usto pokazuju djetetu da se uvažava njegov napor i pokušaji, pomažu u razvijanju djetetova samopouzdanja, dobre slike o sebi, pokazuju da je dijete važno.


Djeca će učiniti više zbog nagrade nego što će nešto izbjegavati zbog straha od kazne. Najveća nagrada djetetu je pohvala – pohvala njegovih postupaka i njega kao osobe. Kada kritiziraju dijete, roditelji trebaju paziti da se kritika odnosi isključivo na djetetove postupke a ne na njegovu osobnost (npr. radije recite da vam se ne sviđa što nije pospremio sobu, nego da ga okarakterizirate kao neurednu osobu). Pomoću “ja poruka” djetetu jasno dajete do znanja što mislite i osjećate te što očekujete od njega, a pritom ga ne procjenjujete niti izazivate otpor i potrebu da se brani (npr. “Ne volim kad se igraš blizu ceste jer se bojim da ne dođe do nesreće”).



Na kraju, važno je napomenuti da nikad ne smijete kažnjavati malu djecu (mlađu od tri godine) zato što:



  • mala djeca na razlikuju uzrok i posljedicu te još nemaju kognitivne sposobnosti koje bi im omogućile da razlikuju dobro od lošeg;



  • oni ne rade štetu namjerno, nego samo istražuju okolinu.


Roditelji su svojoj djeci uzor, modeli od kojih uče i djeca će najviše upijati i oponašati njihove postupke. Stoga pokažite djeci primjerom, zadobijte njihovo poštovanje, povjerenje i neka se jednog dana, kada i sami budu imali obitelj, s ponosom prisjećaju kako njihovi roditelji nikada nisu primjenjivali batine kao metodu odgoja!




Razvoj samopouzdanja


Fizičko kažnjavanje djece izravno utječe na razvoj njihova samopouzdanja i samopoštovanja. Redovite batine pretvorit će dijete u prkosnu ili traumatiziranu osobu koja će se sve više inatiti ili se zatvoriti i postati nesigurna u sebe. Dijete neće naučiti razlikovati poželjno od nepoželjnog ponašanja jer vidi samo kažnjavanje nepoželjnog. Također, moguće je da dijete kojem nedostaje roditeljske pažnje batine počne doživljavati kao nagradu jer privlači barem nekakvu pažnju roditelja (a iz djetetove perspektive bolja je i negativna nego nikakva).



Tekst: Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik, psihoterapeut, nlp trener i Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, www.centarproventus.hr


Foto: Thinkstock