Kako prepoznati hiperaktivnost kod djeteta?

Sve češće u razgovoru o našim glasnim, neumornim i neukrotivim mališanima možemo čuti rečenicu: "To je dijete hiperaktivno!"

No, što netko izgovarajući tu rečenicu, pod pojmom hiperaktivnosti podrazumijeva, može biti vrlo diskutabilno. Općenito postoji mnogo različitih stajališta unutar same struke o tome što je to hiperaktivnost, koje sve poremećaje obuhvaća, kako nastaju takvi poremećaji u ponašanju djeteta i kako ih prepoznati. Razlozi za nepostojanje konkretne definicije
su mnogobrojni.

Prvo što otežava dijagnozu jest dječja dob. Djeca su po prirodi puna energije i u stalnom pokretu, a budući da se razlikuju i po temperamentu, teško je povući točnu granicu između zaigranog i temperamentnog te djeteta s nekim poremećajem. To je ujedno i razlog zašto se dijagnoza hiperaktivnosti donosi najčešće kad dijete krene u školu i kad se pokaže kako se snalazi u obavljanju školskih obveza i u komunikaciji s vršnjacima. Drugi je problem to što djetinjstvo uvijek prate ne samo određene krize odrastanja, nego i dijete zbog nekih stresnih situacija u životu obitelji može privremeno pokazivati poremećaje u svojem ponašanju. Nadalje su moguće, što je i najčešće slučaj, najrazličitije individualne kombinacije poremećaja koje mogu, ali i ne moraju, uključivati hiperaktivnost. Sve to otežava dijagnozu.

Dodatni problemi dijagnoze

Danas postoji sve više spoznaja i iskustava da djeca znaju imati simptome slične hiperaktivnosti, a zapravo se radi o poremećaju senzorne integracije. Taj poremećaj govori o nemogućnosti mozga da pravilno organizira i iskoristi informacije koje su putem osjetila stigle u mozak. Takvo dijete, primjerice s teškoćama obrade slušnih informacija, teško prati pričanje priče u vrtiću jer ga možda ometa zbrka pri komešanju djece u grupi ili jer mu smeta gruba vesta koja previše podražuje njegovu kožu. Može se dogoditi i da dijete bez prestanka trči, često se sudara s drugima ili s predmetima jer ima povećanu potrebu za stimulacijom mišića i zglobova ili centra za ravnotežu kako bi umirilo svoj
živčani sustav.

Izrazito je važno da stručnjaci jasno prepoznaju i razgraniče pojedine poremećaje i postave pravu dijagnozu. Time roditelji uz savjete stručnjaka mogu mijenjati svoje ponašanje i prilagoditi ga zahtjevima djeteta, dijete se može uključiti u odgovarajuće psihološke tretmane, a pravilno postavljenom dijagnozom izbjegava se nepotrebno uzimanje lijekova. To su sve bitni razlozi zašto se ovim simptomima trebaju baviti psihijatri, psiholozi, defektolozi, pedagozi, učitelji ili odgojitelji te na osnovi procjene prisutnih simptoma i dugogodišnjeg promatranja djeteta donositi zaključke.

Hiperaktivno dijete i obitelj

Što znači živjeti s hiperaktivnim djetetom najbolje znaju njegovi roditelji. Oni bi nas mogli učiti o tome što to znači ne moći ostaviti dijete niti trenutka samo, živjeti u stalnome strahu da se ne ozlijedi i ne napravi kakvu štetu, neprestano sputavati dijete da napravi nered, biti u stalnome konfliktu s djetetom, s okolinom i sa samim sobom, osjećati se kažnjeno, usamljeno i neispavano i uz to obavljati svoje svakodnevne obveze i posao…

U takvoj situaciji stvarno je teško opstati bez traženja pomoći stručnjaka i društva.

Da bi se djetetu dijagnosticirao ADHD (kratica predstavlja skup zahtjevnih ponašanja koji obuhvaća poremećaje pažnje, impulzivnost i hiperaktivnost), simptomi se moraju javiti prije sedme godine života, trajati najmanje šest mjeseci, ometati funkcioniranje djeteta i javljati se u dvije ili više situacija (npr. i kod kuće i u vrtiću ili školi).

Simptomi hiperaktivnosti

• u dojenačkoj dobi takva djeca puno plaču, dugo jedu, teško zaspe

• ranije prohodavaju, no puno padaju, ne predviđaju posljedice i imaju lošiju koordinaciju

• nemaju strah od odvajanja, ne straše se situacija kojih se straše druga djeca, ne boje se nepoznatih

• dijete je uvijek u pokretu, često trči, skače, penje se, neumorno je

• stalno se vrpolji, meškolji ili ustaje

• puno govori, viče, pjeva (izvodi to glasno i stalno)

• nema mira čekati na red, prekida druge u govoru i obavljanju nekih aktivnosti, neorganizirano je, odsutno mislima, ne može se koncentrirati

• završava tuđe rečenice, odgovara prije nego što se pitanje postavi, reagira vrlo emotivno, ne može pratiti pravila igre

• ne osjeća bol, ne doživljava kritiku i kazne

O glavnim odlikama djece s AD(H)D-om više čitajte na sljedećim naslovima:

Tekst: Jagoda Sirovica, prof. psihologije

Foto: Thinkstock

Preporučujemo

Pročitajte i:

Djeca koja se sada ovako ponašaju bit će uspješnija u odraslom životu

Znanstvenici sa Sveučilišta u Montrealu trideset su godina pratili 1000 djece i proučavali njihov razvoj…

postavljanje granica

Zašto je važno jasno i na autentičan način djetetu pokazati svoje granice?

Granica je jasna, nevidljiva linija između nas i drugih ljudi i svi ih imamo. Smisao…

Pomozite djetetu da izrazi osjećaje

Treba li i u kojoj mjeri ignorirati djetetove emocije, sudjelovati u njima te koliko se…

odgoj djece u Nizozemskoj

5 lekcija o roditeljstvu koje nam mogu dati nizozemski roditelji

Djeca trebaju opuštene roditelje. Ali biti opušten roditelj nije uvijek lako. Zato se ugledajmo na…