Te strašne dvije – 2. dio

"Razdoblje tantruma je vrijeme kad djeca postaju samostalna, a roditelji postaju prkosni", Jesper Juul.

(Pre)burne reakcije

Ispadi bijesa ili tantrumi najčešći su i najžešći tijekom druge godine. U djetetu bjesni bura osjećaja – i pozitivnih i negativnih – koje još nije u stanju osvijestiti, utišati ili društveno prihvatljivo izraziti. Koliko li se samo puta moj sin zaletio prvom (nepoznatom naravno) prolazniku na ulici razdragano vrišteći – sretan što idemo u parkić. Uskoro će mu biti dovoljno umjesto toga viknuti: “Sretan sam!” Ili: “Volim ići u parkić!” Tantrume će zamijeniti prepirke, postupno će postati sposoban pričekati i obuzdati svoju nestrpljivost umjesto da bijesno eksplodira.

Naznake toga već primjećujem. Kuham jučer ručak, a sin mi želi nešto pokazati u drugoj sobi i neprestano ponavlja: “Mama, dođi vidi na ogledalu! Mama, dođi vidi na ogledalu! Mama, dođi vidi na ogledalu!” U rukama mi sirovo meso, na štednjaku vrije voda za rižu, ne mogu sad… I dok tako trpim monotono ponavljanje iste rečenice (to zna biti jaaako naporno), odjednom pomislim kako je velik i strpljiv postao moj dječačić. Još bi me prije nekoliko mjeseci pokušao odgurati do ogledala i svoje kreacije od magnetića i već bi nakon prvog neuspjelog poziva nastavio plačnim glasom.

No sva ta “odraslost” pada u vodu kad je umoran – u takvim trenucima i dalje burno reagira. Recimo, sam želi odjenuti donji dio pidžame koji sam mu počela navlačiti – ali nije u stanju svoju zamisao dovoljno brzo pretočiti u rečenicu, pa me uspije tek grubo odgurnuti i ljutito viknuti: “Ne!”

To nas pak vodi još jednoj posljedici jasnijeg razlikovanja sebe od drugih: ono je početak oslobađanja od potpune ovisnosti o roditeljima. Taj je proces pri kraju prve godine karakterizirao strah od odvajanja, a u ovoj fazi djeca su ga nadvladala i sve jasnije izražavaju svoju (legitimnu) potrebu za samostalnošću. Jesper Juul, danski guru dječje psihologije (i hrvatski zet, koji često dolazi u Hrvatsku), kaže da roditelji nikada ne dvoje o početku tog procesa – djetetu omiljena riječ postaje “sam” ili “ja ću”.

Prvi pubertet

Djeca također otkrivaju da ne moraju uvijek željeti ono što žele oni koji se o njima brinu, da smiju imati i vlastite želje. Jedini je problem što ne znaju uvijek što bi to bilo. Teta iz vrtića mog sina to je izrazila ovako: “Ne znaju što žele, znaju samo da ne žele ono što vi želite.” Zbog te sklonosti protivljenju ova se faza u razvoju djece katkad naziva i prvim pubertetom – i roditeljima može biti uvod u izazove s kojima će se možda morati nositi tijekom pravog puberteta svoje djece. U ovom razdoblju, međutim, djeca tek uče kako se suprotstavljati bez bijesnih ispada. Tek otkrivaju što im je ukusno, lijepo, zabavno ili dosadno. Drugim riječima, počinju se oblikovati u osobnosti koje će postati.

Sad kad znamo koja ograničenja našim dvogodišnjacima postavlja priroda, pitanje je jedino kako ćemo se prema njima postaviti. A pristupi su toliko različiti da slobodno možemo reći kako se pojedini nalaze na suprotnim polovima. Bihevioristi nude mehanizme uvjetovanja i potkrepljivanja: određeno ćemo ponašanje nagraditi, drugo kazniti; dosljednim ponavljanjem dijete ćemo uvježbati u poželjnom vladanju. Spomenuti Juul, pak, tvrdi da je dijete rođeno kompetentno, dakle da već zna što i kako treba činiti – naš je posao jedino njegovu suradnju prepoznati i prirodne mehanizme ne upropastiti.

Prva pomoć za roditelje

  • Ne predbacujte si. Svako dijete mora proći ovu fazu i prirodno je da se ne slaže uvijek s vama.
  • Dopustite djetetu da vam se suprotstavi i omogućite mu da koji put provede svoju volju.
  • Dosljednošću i strpljivošću naučite ga prihvatiti ono što ne može promijeniti.
  • Umjesto da mu naređujete (i izazovete otpor), ponudite mu da bira između dviju mogućnosti.
  • Skretanje pozornosti i u ovoj fazi može pomoći, pa se time i dalje možete često služiti.
  • Izbjegavajte “zahtjevne” situacije kad je dijete umorno ili gladno.

Preveliki zahtjevi okoline

Pojedini psiholozi terrible two čak proglašavaju kulturnim fenomenom. Christine E. Mosier i Barbara Rogoff proučavale su odnos mama iz američkoga srednjeg sloja i naroda Maya u Gvatemali prema svojoj djeci i otkrile da majanske majke djeci od 14 do 20 mjeseci osiguravaju povlašten tretman, pretpostavljajući da još nisu sposobna “razumjeti” kako surađivati. Čak su i njihova starija djeca, od tri do pet godina, često mlađoj djeci prepuštala željenu igračku bez majčine intervencije. Za razliku od njih, američke majke iz srednjeg društvenog sloja očekivale su od svoje mlađe djece da poštuju ista pravila kao ona starija i dijele igračke. Baš kao što očekujemo i mi.


Je li to možda previše i jesmo li zapravo odgojem proizveli terrible two, svojim ponašanjem uzrokovali silovite izljeve bijesa, otpor i inat? Drugim riječima, je li moguće da dijete razdoblje u kojem još nije u potpunosti svjesno svojih emocija i ne zna ih kontrolirati – proživi glatkije i bez tantruma?

“Jednog jutra, kada stojite i oblačite ih, oni guraju vašu ruku i kažu: ‘Ja moći!’ U takvom trenutku mnogi se roditelji inate i odgovaraju: ‘Prestani! Nemamo se vremena igrati!’ Djeca postaju samostalna, a roditelji postaju prkosni”, kaže Jesper Juul. Prepoznajete li se u tome?

Ja da. Otkrijem jedan dan da moj sin, osim što se zna izuti, zna sam i obuti papuče. Kako svoju djecu odgajamo za samostalnost, odlučim da će to odsad biti njegov zadatak. I sve to dosta dobro funkcionira doma, gdje imamo vremena čekati da se izuje, skine jaknu ili opere ruke kad uđemo u stan. Posve je druga priča dolazak u vrtić: tu se po hodnicima uvijek netko mota i odvlači mu pozornost, tu neki put namjerno odgađa ulazak u sobu (a meni se žuri na posao), tu imamo publiku… Kad sam nakon dva tjedna uhodavanja novog sustava shvatila kako inzistiranjem da se sam obuje zapravo samo izazivam otpor (iako bi se, koji put i uz suze, redovito izuo i obuo sam), jednostavno sam odustala. Činilo mi se da nije vrijedno i da je tu problem prije moja nestrpljivost nego sinova (ne)spremnost na suradnju – a uvijek ću biti nestrpljiva jer jednostavno nemamo dovoljno vremena za obuvanje i izuvanje njegovim tempom. Bihevioristi bi mogli reći da sam popustljiva i nedosljedna, da nisam trebala ni inzistirati ako nisam spremna to istjerati do kraja… Spremna sam, međutim, priznati pogrešku i promijeniti ono što ne funkcionira. Spremna sam poštovati karakteristike svake razvojne faze svojeg djeteta, pa i ove “strašne”. Eto, kuliram se.

Napisala: Ksenija Vujčić

Foto: Thinkstock

Pročitajte i:

asertivan odgoj

Što je to asertivnost u odgoju? Jednostavno, srednji put između agresije i povlačenja!

Asertivan odgoj igra važnu ulogu u formiranju samopouzdane i društveno prihvaćene mlade osobe. No i…

roditeljske pogreske

6 roditeljskih pogrešaka koje štete djetetovoj psihi

Nema savršenih roditelja kao što nema ni savršene djece. To je vrlo važna rečenica kad…

citanje djeci naglas

Uvedite ovaj ritual i vaše dijete će lakše naučiti čitati

Ne zaboravite na ovaj važan ritual u životu vaše obitelji koji će djeci donijeti višestruke…

Djeca koja se sada ovako ponašaju bit će uspješnija u odraslom životu

Znanstvenici sa Sveučilišta u Montrealu trideset su godina pratili 1000 djece i proučavali njihov razvoj…