Oni su već samostalni i odrasli, a opet i vaše male bebe, malo ciče od radosti i žele surađivati, a za tren već sve odbijalju ili eksplodiraju. Zašto su dvogodišnjaci “teški” i kako se nositi s terrible two?

“Kako se kulirate kad krenu terrible twos?” pita jedna mama na jednom forumu. “Moja beba, divna, krasna, kooperativna, mila, uvijek uz nogu k’o cucak božemioprosti, povilenila. Ima 21 mjesec. Luda. Danas je imala pravi ozbiljni temper tantrum. Putem je tako plakala da se malo zbljuvala od grgljanja i protesta. Ritala se tako da je ja, kršno žensko od 180 cm, nisam mogla držati u rukama. Često se dere, svadi se, teška je fakat. Reagira buntom na svako ne”, pojašnjava svoje probleme spomenuta mama.


Imam dvoipolgodišnjaka pa se više od godinu dana i sâma sa zebnjom pitam što ću kad se počne otimati i bacakati po podu u javnosti... Dosad takvih filmskih scena izljeva bijesa s mojim sinom nije bilo, iako prema definiciji zapravo izlazi iz te zloglasne faze. Međutim, i mi smo preživjeli mnoge trenutke inata i tvrdoglavosti, mnoge povratke iz parkića praćene suzama (jer on još ne bi doma), mnoge trenutne i neobjašnjive promjene raspoloženja, mnoge bučne reakcije na oduzimanje predmeta želje. I još ih proživljavamo.



Razvoj dvogodišnjaka


Što se to dogodi djeci u toj dobi, zašto “povilene”? Što karakterizira njihov osjećajni i spoznajni razvoj, kako ih bolje razumjeti ne bismo li se lakše nosili s provalama bijesa, naglim promjenama raspoloženja, prkosom i sebičnim ponašanjem te svime ostalim što nose “strašne dvije”? Koliko toga mogu objasniti psihologija i razvojna ograničenja dvogodišnjaka, a koliko način na koji se mi prema tim ograničenjima postavljamo te ima li u tome ulogu kultura?



Krenimo redom – od spoznajnog razvoja. Jean Piaget, koji je i danas – 50-ak godina nakon oblikovanja svoje teorije spoznajnog razvoja – nezaobilazno ime na polju razvojne psihologije, upravo u drugu godinu smješta granicu između početne, takozvane senzomotoričke, i iduće predoperacionalne faze u razvoju djeteta. Tu granicu najsnažnije određuje razvoj jezika – alata koji čovjeku omogućuje napredak i razvoj, pomoću kojeg se uključujemo u zajednicu i sposobni smo razumjeti druge, ali i sebe. U ovoj fazi usvajanja jezik može izazivati i frustracije– te objasniti dio problema vezanih uz terrible two – jer mališani često razumiju mnogo više nego što uspijevaju i žele izraziti.



Što se tiče spoznajnog razvoja, dijete zahvaljujući jeziku koji usvaja počinje simbolima predstavljati ono što ga okružuje i sposobno je razmišljati o stvarima koje ne vidi ili prošlim događajima. Koliku to revoluciju izaziva u njegovu životu, roditelji će najjasnije otkriti promatrajući svoje dijete kako se igra. Igre oponašanja – koje su karakteristične za prvu fazu i kojima je svojstvena prilagodba čemu ili akomodacija, kako to naziva Piaget – u drugoj fazi zamjenjuju simboličke igre, koje karakterizira prilagodba čega svojem sustavu ili asimilacija. Dakle, dok je u prvoj fazi dijete oponašalo naše radnje, recimo gurkalo autić onako kako smo mu pokazali, sada će postati kreativnije. U drugoj fazi i komad kruha za ručkom u trenutku može postati autić, a dijete će osim toga početi kreirati određene situacije karakteristične za život odraslih – kuhat će, kupovati, popravljati, liječiti svoje medvjediće. To će mu pomoći u procesu socijalizacije jer u takvim simboličkim igrama uči vještine potrebne za život.



Uklapanje u zajednicu


Ali i socijalizacija ima naličje te je također djelomice odgovorna za terrible two: proces prilagodbe djeteta društvenim zahtjevima i normama prirodno izaziva njegov otpor.


Stoji moj sin jedan dan obuven u hodniku i čeka da se ja obujem pa da krenemo van. Zna da u cipelama ne smije u sobu – to je jedno od pravila u našoj obitelji. Ne znam zapravo ima li ga potrebu kršiti ili jednostavno mora povremeno provjeriti je li još uvijek na snazi, ali vrhom cipele oprezno prelazi preko zamišljene granice između hodnika i sobe. Na moje odlučno “ne” nabaci društveni osmijeh i povuče nogu. A ja odahnem s olakšanjem.



Ne odustaje, međutim, uvijek tako lako. Koji je put baš raspoložen za prkošenje – ako ne smijem u cipelama u sobu, možda smijem u kuhinju; ako ne smijem lijevom nogom, možda smijem desnom... Takve situacije, ne treba ni reći, često završe suzama – ali su važne životne lekcije u kojima se uči suprotstavljati na društveno prihvatljiv način, odnosno prihvaćati neizbježna pravila zajednice.



Što se kognitivnog razvoja tiče, mnogo će toga još morati usvojiti: godinama je daleka sposobnost apstraktnog razmišljanja, indukcije, dedukcije... Međutim, za ovu je temu možda važniji emotivni stupanj razvoja djeteta. Dakle, gdje je moj dvoipolgodišnjak emotivno?


Tijekom druge godine života silno je napredovao u razlikovanju sebe od drugih. A to nosi drugu revoluciju s dalekosežnim posljedicama u njegovu životu – jer vodi do osvješćivanja i kontrole vlastitih osjećaja, do suosjećanja i razumijevanja drugih, do samostalnosti i naposljetku osobnosti.




Terrible two u kratkim crtama



  • Vaše dijete često bijesno eksplodira bez vama poznata uzroka.



  • Počinje odbijati određenu hranu ili odjeću.



  • U parkiću postaje teritorijalno i ne želi dijeliti igračke.



  • Često se inati.



  • Najdraža mu je riječ “ne”.




Razumijevanje osjećaja


Ono, dakle, što započinje prije prve godine naoko jednostavnim prepoznavanjem vlastitog odraza u zrcalu (stručnjaci to obično provjeravaju bojeći ružem za usne djetetovo čelo: ako mrlju pokuša obrisati, možemo zaključiti da je dijete svjesno kako u zrcalu vidi vlastiti odraz), razvilo se do te mjere da suosjeća s drugima, recimo ljubi me kad se udarim i kaže: “Draga mama!” Još doduše nije posve shvatio da želje i potrebe drugih ljudi mogu biti drukčije od njegovih – pa i utjehu nudi na onaj način na koji sâm voli biti utješen.



Psiholozi Keith Oatley i Jennifer M. Jenkins u knjizi “Razumijevanje emocija” navode kako djeci u razumijevanju tuđih osjećaja, a time i osvješćivanju vlastitih, također pomaže jezik koji ubrzano usvajaju, osobito razgovor o emocijama. “Putem svoga govora roditelji implicitno poučavaju djecu kako opisati svoja unutrašnja stanja, kako emocije djeluju u međuljudskim odnosima, kako se emocije izražavaju, kontroliraju”, pišu Oatley i Jenkinsova. “Tata me naljutio”, u suzama se žalio moj sin jer mu nije bilo dopušteno da se igra odvijačem. Naučio je dakle imenovati svoju frustraciju, a to je još jedan korak naprijed – prema boljoj kontroli vlastitih emocija. Jer to je ono što treba naučiti da bi prerastao fazu tantruma.




Napisala: Ksenija Vujčić


Foto: Thinkstock