Terijeri, odvodne cijevi, gnjusni patuljci - djeca uvijek imaju dovoljno razloga da se nečega boje. Ako im samo malo pomognemo da nadvladaju te strahove, čak mogu i ojačati

„Ne bojim se“, tvrdi Filip. „Ja sam vitez.“ S gumenim mačem zataknutim o pojas taj se dvoipolgodišnjak hrabro postavlja prema opasnostima svakodnevice: prema susjedovom jazavčaru, zločestom junaku iz crtića ili paukovoj mreži na balkonu. Svoje tenisice pak ne može obuti, jer u njima živi gnjusni patuljak, a oni progrizaju rupe na dječjim stopalima.

Dr. Johannes Wilkes, dječji psihijatar u Erlangenu smatra da je strah nešto potpuno normalno i ispravno: „Onaj tko se boji, naoružava se protiv opasnosti.“ Taj će penjalicu na dječjem igralištu otkrivati korak po korak i svoj će potencijal otkriti u pravo vrijeme, a ne tek onda kad se ruka već bude nalazila u gipsu. „Strahovi, kaže Wilkens, intenziviraju život. Onaj tko se boji kada mama odlazi, uočava što mu ona znači.“ Osim toga strahovi nas vode dalje. Tko se grozi velikog tobogana, ali se ipak u nekom trenutku odvaži spustiti niz njega, raste za najmanje tri centimentra.

Sve je to lijepo i krasno, misle roditelji. Ipak se pitaju kako mogu pomoći svom strašljivcu da izađe na kraj sa svojim teškoćama? Evo nekoliko primjera:

„Ne gasi svjetlo!“

Mare je bila, kada je o spavanju riječ, idealna beba. Mjesecima je Mare, sada stara 11 mjeseci, oko devet sati budna odlazila na spavanje. Mare bi nakon priče i maženja brzo sama zaspala, a sada već tjednima plače čim se ugasi svjetlo.

Zašto se to događa?

„Strah od mraka je urođen i u skladu je sa evolucijskim i biološkim razvitkom“, kaže Johannes Wilkes. Kada bi beba iz kamenog doba noću ispuzala iz špilje sabljasti tigar se radovao. Budući da se Mare može sve više kretati, jer shvaća da je sam svoj čovjek i da nije dio mame, ona se boji nepoznatoga, što vreba u tami.

Što pomaže?

Uvijek isti ritual uspavljivanja, jer se pomoću njega djetetu može dati do znanja da je sve onako kako treba biti. Dobar bi bio čuvar (na primjer plišana igračka) koji pazi kada mali ljudi zatvore oči. Kada vrata dječje sobe ostanu malo otvorena pa iz hodnika ulazi svjetlo i čuju se glasovi roditelja dijete dobiva osjećaj da nije samo.

„U zahodu pliva krokodil“

Već tri tjedna dvoipolgodišnja Neli pouzdano kaže kada mora piškiti. Usprkos tome ne da razgovarati o pelenama, jer u zahod ne ide ni u kojem slučaju. Naime, tamo su krokodili.

Zašto se to događa?

To se može tumačiti preko psihologije: poneko jednostavno ne želi odustati. Često su strahovi puno banalnije prirode: Takav zahod je uistinu neugodno velik za dvo-, tro- ili četverogodišnju guzu i predodžba da se u njega može pasti nije baš primamljiva.

Što pomaže?

Zahodska daska (čvrsto prijanjajuća) i mala stolica na koju su „prizemljena“ dječja stopala. Važno je ne prisiljavati ono dijete na zahod koje to ne želi. Radije zajedno kupite tutu. Tko želi, može sa svojim potomcima izmjeriti promjer odvodne cijevi (ona iznosi deset centimetara) i usporediti ga s promjerom glave – to malo relativizira strah od propadanja u zahod. (Isto vrijedi i za razmak između nepovezanih stuba koje ponekom patuljku zaribaju penjanje.)

„U tenisici živi zločesti patuljak“

Mama ga nažalost ne može vidjeti, čak ako i uključi stolnu lampu. On je nevidljiv, kaže Filip.

Zašto se to događa?

Kad djeca daju takve argumente nalaze se u fazi magije. Ona počinje između druge i treće godine i povlači se tek u dobi pred polazak u školu. Tada se djeca preobražavaju u gusare i princeze, imaju nevidljive prijatelje i svoju dječju sobu moraju dijeliti sa vojskama i monstrumima.

Što pomaže?

Strahove ne izvrgavajte smijehu. Patuljak živi u cipeli. Johannes Wilkes: „Spakirajte cipelu, odite pred ulazna vrata stana i uz glasno vikanje istresite ga van. Svome djetetu pokažite praznu cipelu i zajednu s olakšanjem odahnite.“. Veća čudovišta mogu se svladati uz pomoć bočice parfema: nacrtajte mrtvačku glavu na bočicu i temeljito zamaglite čudovišta. Potom: otvorite prozore i van i s čudovištem i s parfemom!

„Pomoć iskrvariti ću!“

Rana je sasvim mala, ali to je drama za trogodišnjeg Tina.

Zašto se to događa?

„Strah od krvi i od crvene boje je urođen. I mnogi odrasli ne mogu se nositi s time“, kaže liječnik Wilkes. Tim se još dodatno brine. On užasnut pita svoju mamu: „ A što ako mi iscuri sva krv? Hoću li onda umrijeti?“

Što pomaže?

Prvo stavite flaster na ranu. Pušite u ranu, pjevajte djetetu i tješite ga – to pruža sigurnost. Pojavu zgrušavanja krvi Tinovi mu roditelji mogu objaniti u drugom koraku.

„Ispred nas je glupi pas!“

Dovoljan razlog da jednoipolgodišnji Ognjen počne glasno plakati i da se sakrije iza mame.

Zašto se to događa?

Susjedov terier progrizao je Ognjenovu loptu. No, i inače se djeca prema nekim životinjama postavljaju s odstojanjem. Jer su iznenada počela lajati ili njuškaju vlažnim njuškama. Fascinacija i strah su tu izbalansirani. To je umijeće: promatrano iz djetetove perspektive bezazlena pudlica se može brzo pretvoriti u golemu živinu koja mu doseže do boka.

Što pomaže?

„Djeca trebaju znati da iz životinja može proizaći opasnost“, kaže dječji psihijatar. „To ih čini opreznima.“ A ako se netko od odraslih također boji pasa trebao bi promatrati svoje vlastite reakcije. I razmisliti što je sve svojoj djeci ispričao o psima.