Odlučno, ali privrženo i s puno ljubavi - to je najbolji recept za rješavanje svih problematičnih situacija u roditeljstvu. Evo nekoliko tipičnih primjera

Penjanje, ljuljanje, klackanje – koliko je opasno dječje igralište?

Iz dječje perspektive: Stela ima 19 mjeseci i novi hobi: vlastito tijelo. Što se sve ne može učiniti sa tom čudnovatom stvari! Napokon su njezine ruke dovoljno duge da bi se popela na tobogan za malu djecu. Hoće li joj opet biti tako ugodno vrtoglavo ako bude visila glavom prema dolje? A što se zapravo dogodi kad se popneš do sredine klackalice?

Iz perspektive roditelja: Stelin otac juri amo-tamo: gdje bi se sve mogao povrijediti njegov mali miš! Stalno joj želi pritrčati u pomoć. Da joj se nešto dogodi, predbacivao bi sam sebi. S druge strane: Kako će Stela upoznati svoje tijelo i njegove granice ako sama za to ne razvije osjećaj?

Iz perspektive stručnjaka: kod male djece supokret i duhovni razvoj usko povezani. Renate Zimmer, znanstvenica u području sporta i autorica knjige „Djeca trebaju samopouzdanje. Igre u pokretu koje djecu čine pametnima i snažnima“, savjetuje: „Djeca moraju smjeti sama napraviti male greške, samo tako mogu razviti svoju motoriku.“ Prevelika briga u konačnici uzrokuje kontraefekt: dijete postaje nesigurno, strašljivo – i uistinu nespretnije od ostalih vršnjaka. Renate Zimmer savjetuje: „Sudjelujte, ali intervenirajte onda kada se dijete ozbiljno dovede u opasnost.“ Važno je da se u panici ne izderete na svoje djete – inače će još i pasti s ljuljačke iz pukog straha. Dovoljno je jasno i odlučno reći „stop!“ i nakon toga u miru objasniti što se moglo dogoditi.

Obrnuta situacija neće ništa donijeti ako oprezniju djecu stalno animirate. Baš suprotno, kaže Renate Zimmer: „Ako je dijete povučenije, to ima svoj razlog – samo osjeća da nije tako daleko dogurao.“ Geslo nek vam bude: dajte mu vremena – i eventualno mu pokažite kako to drugi rade. Djeca se najlakše ugledaju u vršnjake i njihove pokrete.

Našeg jednogodišnjaka možemo ostaviti kod bake i jednom provesti vikend u dvoje

Iz perspektive djece: Vito ima više od godinu dana i osjeća da se nešto kuha. Mama odjednom neprestano priča o baki i pri tome ima tako ozbiljan pogled. Što napraviti? Najbolje je mamu više ne puštati iz vida.

Iz perspektive roditelja: Za Vitov rođendan poklon je dobila i njegova majka: poklon bon za vikend u nekom wellness centru.Smužem, bez djeteta! Vito bi mogao ostati kod bake. Bio bi to san: napokon ponovno u miru otići u restoran, imati malo vremena samo za nas dvoje. No, možemo li to zahtijevati od Vite? Hoće li napuknuti njegova povezanost s nama? Smijemo li biti tako egoistični?

Iz perspektive stručnjaka: Može li jednogodišnjak dobro podnijeti odvajanje ovisi o više faktora. S jedne strane ovisi o odnosu dijete-majka: ako je Vito do sada majku doživljavao kao pouzdanu i brižnu, vrlo je vjerojatno da je, kako stručnjaci tvrde, „čvrsto vezan uz nju.“ Odvajanje tada boli u momentu, ali dijete će se pouzdati u to da će mama ponovno doći. S druge strane, ovisi o temperamentu: djeci naglašene istraživačke prirode lakše je, nego djeci koja su osjetljiva zbog svake promjene. Treće: što je Vito prisniji s bakom i što je više upoznat s baknim stanom, to će se bolje osjećati. I posljednje (možda i najvažnije): ako su mama i tata na čistu sa svojom odlukom, djetetu će biti lakše.

Ako Vito kod svojih roditelja osjeti strah i grižnju savjest, to će shvatiti kao prijetnju: Ako su mama i tata tako zabrinuti, i ja se moram bojati što će mi napraviti. Psihologinja savjetuje: lagano ispipavajte teren. Majka bi mogla prespavati s Vitom kod bake i lagano ga početi privikavati na ostanke s bakom. Ako ih Vito bude odlučno odbijao, putovanje je ipak najbolje odgoditi.

Moje dijete se ne igra s ostalima – zar nešto nije u redu?

Iz perspektive djeteta: Lena, godinu i pol, se čudi. To što tata subotom navečer gleda nogomet sa susjedom – to je u redu. No, što ona treba raditi s ovim drugim djetetom u njezinoj sobi? A prije svega, kako toj Karli pada na pamet kopati po njezinim igračkama?

Iz perspektive roditelja: I očevi se čude: kako to da se njihove kćeri vršnjakinje ne mogu baviti jedna drugom pola sata? Jesmo li nešto krivo napravili? Odgajamo li male kozice? Zar moramo sjesti pored njih?

Iz perspektive stručnjaka: Stručnjaci kažu da se djeca u drugoj godini života u stvari još ne igraju jedna s drugom. Prije će se igrati jedno pored drugog s istim igračkama. To što jednoipolgodišnjakinje razmjenjuju sastavne dijelove svojih igračaka ili neke napravljene oblike od pijeska prva je etapa do njihove zajedničke igre. Kao i kod učenja govorenja, i za socijalno igranje vrijedi pravilo da postoje rani početnici i onih koji kasno pale. Djeca u jaslicama ili mlađa braća i sestre često su u prednosti jer se ranije moraju suočiti s pitanjima o „mome“ i „tvome“, a osim toga, oni oponašaju igru odraslih. Upamtite, i socijalno ponašanje se vježba. Malim solistima pomaže ako smiju redovito ići u neku igraonicu ili na gimnastiku za majke i bebe. Savjet obojici očeva: ne morate zaigrati svoju djecu ili im pomagati pri svakom koraku. Ali nemojte ni biti ljuti ako jedna beskompromisno želi gledati nogomet na tatinom krilu.

„Sada ipak malo pričekaj!“ – može li dijete s tek navršene dvije godine strpljivo učiti

Iz perspektive djeteta: Lucija ima dvije godine i sasvim joj je svejedno telefonira li mama upravo sa svojim poreznim savjetnikom. On se želi maziti s mamom. Sada – a ne tek za pet minuta. Jer se pet minuta može vraški odužiti.

Iz perspektive roditelja: Lucijina majka je iznervirana. Teško može nešto pribilježiti s djetetom u ruci. Može li ona to, sa svoje tek navršene dvije godine, shvatiti ili? Što je Lucija više poteže, to se ona stresnije osjeća. Dok obje ne izgube strpljenje.

Iz perspektive stručnjaka: Djeca u drugoj godini života još nemaju osjećaj za vrijeme kao odrasli. Njima je ogromno opterećenje pritisak da se moraju zabavljati sami sa sobom. Tek od drugog rođendana djeca lagano počnu razvijati pretpostavku o procesima i njihovom trajanju. S druge strane s tek navršene dvije godine i oni već mogu naučiti da nisu uvijek ti koji su u središtu pažnje i da je izvedivo odgađanje nužnih želja na neko vrijeme. Primjereno rješenje je ukoriti nestrpljive mališane. Ako Lucija dobije svoj plastični telefon ili neki stari bežični telefon, on može „telefoniranjem“ premostiti vrijeme. Ili, ako neki dvogodišnjak mora čekati na ručak grozno dugih četvrt sata, dopustite mu da u međuvremenu, dok zajedno postavljate stol, pjeva i neku pjesmu. A kada glad postane prevelika, za predjelo mu dajte krišku jabuke.

„Moja kanta, moja lopatica, moje grablje“ – što učiniti ako se mala djeca svađaju?

Iz dječje perspektive: Ana ima 20 mjeseci i bila je izvan sebe od bijesa na svoju majku. Pa veliki joj je dečko u pješčaniku jenostavno preoteo kantu za zalijevanje! Njezine stvari, poput kolica za bebu i zelenih grablji, od životne su važnosti.

Iz perspektive roditelja: Prva pomisao Anine mame: njezino malo, nedužno dijete žrtva je zlobnog napada, ona se mora umiješati bez odgađanja. Druga misao: treba li se Ana uopće tako postavljati? Pa okolo leži dovoljno drugih igračaka. Treća misao: nm, moram li tu posredovati?

Iz perspektie stručnjaka: Ovakvu situaciju svojeg djeteta morate shvatiti ozbiljno, kažu psiholozi, makar se tu radilo o jednoj plastičnoj kanti koja košta par kuna – o njoj trenutno ovisi Anin duševni mir. U toj fazi dječjeg razvoja omiljeni predmet može biti važan poput dijela tijela, a njegov gubitak može se usporediti sa amputacijom n oge. Stoga mala djeca u svađi ne mogu skroz bez pomoći odraslih. No, oni nemaju ulogu suca, nego imaju funkciju posrednika. „Ako se mama pred većeg dječaka nacrta s instinktom lavice te zatraži kanticu za zalijevanje, time će pokazati svojoj kćeri da su sukobi opasni. Nije rješenje pustiti niti da se dječak nekažnjeno izvuče.

Bolji je treći način: zajedno otići do dječaka, pregovarati. Možda veći dječak ima lijepu kantu koju Ana smije koristiti? Tako će ona shvatiti da ljudi imaju različite interese – ali za to se može naći rješenje. Naravno da bi razmjena bila dobra ideja. Ili se zamijeniti za kantu za zalijevanje. No, djeca mlađa od dvije godine te principe još ne shvaćaju sasvim - oni su prikladniji za vrtićki uzrast. Usprkos tome, sad im se to već može početi objašnjavati. A jednom će ići i bez uskakanja i guranja.