Svatko tko je pokušao igrati "Čovječe ne ljuti se" s djecom dobro zna kako se djeca znaju naljutiti kad izgube. Iz poraza, međutim, djeca uče, pod uvjetom, dakako, da se roditelji ponašaju bar mrvu zrelije...

Igrajte se zajedno


Evo ga opet, tog ljutog i razočaranog pogleda. Oči se skupljaju, donja usnica se zavrće prema dolje, kao da je naš hladnjak ponovno pojeo njezin najdraži puding.


A može biti još i gore. Moja kći se neki dan durila satima jer sam na kraju igre, kad se do zadnjeg nije znalo tko će pobijediti, bacila kocku i dobila šesticu. Naravno, točno toliko mi je trebalo da se moj pijun vrati natrag u kućicu. Za mene je to značilo jupiiii, pobjeda, a za Anu strašan poraz.


Pokušala sam oraspoložiti svoju petogodišnjakinju: „Zlato, ne može se uvijek pobijediti. Sljedeći put ćeš sigurno imati sreće.“ Usput sam na pedagoški način pridodala: „Puno je važnije da igra pruža zadovoljstvo. Sasvim je svejedno tko će na kraju pobijediti!“


Taman posla! „ Ja hoću pobijediti!“ prkosno mi je odgovorila moja kći.



„Ljutnja mora van!“


Kako smatra dr. Armin Krenz koji radi kao docent na Institutu za primijenjenu psihologiju i pedagogiju u Kielu, Anina majka napravila je pogrešku: „ Ljutnja mora van! Djecu se mora dočekati tamo gdje i jesu. Potvrditi te negativne osjećaje, kako bi ona onda mogla proživjeti svoju frustraciju. Koliko puta sam i ja kao dijete rekao: „Ta glupa kocka! I ja sam se znao uistinu jako naljutiti kada sam gubio. Čak sam se tukao zbog toga!“ Kako smatra dr. Krnz, umjesto da je Anu pokušala umiriti, majka je trebala dopustiti svojoj djevojčici da pokaže koliko je uistinu ljuta. Jer djeca brzo "ispucaju" ljutnju, pa čak i bijes, a onda je opet mir.



Poraz kao prijetnja egzistenciji


Mi, odrasli, teško si možemo predočiti što za djecu znači izgubiti. Djeci poraz ne znači samo da nisu imali sreće, njihov integritet. Poraz brutalno odgovora na pitanja: „Tko sam ja?“ i „Što ja mogu?“ i pod upitnik stavlja vlastiti osjećaj vrijednosti. Ako dijete još k tome nema dovoljno samopouzdanja, još će se teže nositi s takvim ishodom. Gubitak, osim toga, mali igrač poraz doživljava kao nepravdu jer se on maksimalno potrudio, dao sve od sebe i usprkos tome je izgubio.


Pitanje je sad, treba li dijete poštediti takvog iskustva i možda zabraniti „Uno“ i „Čovječe ne ljuti se“? „Ne,“ misli Armin Krenz. „ Potpuno je normalno da djeca katkada budu loši gubitnici.“ Kao i kod odraslih, ali pri tome ulogu igra nečije trenutno psihičko stanje.




Potreba za nadoknadom u stvarima kao što je samopouzdanje


To umiruje moje majčinsko srce. Jer Ana uistinu može ponekad i izgubiti. Nedavno je prilikom igre Una zaostala čak četiri partije, a još je imala smiješak na usnama. Je li stvar u velikome sladoledu od čokolade kojeg je smazala prije toga? Kod njezinog prijatelja Jana igre završavaju uvijek jednako: neredom. Najčešće figure lete po sobi, a par puta je razderao i ploču za igranje.


„ Ako i u predškolskoj dobi djeca prilikom poraza tuku druge oko sebe, ako uvijek žele biti prva i ako stalno žele određivati što će se igrati, onda bi se s tom djecom malo trebalo pozabaviti“, kaže Armin Krenz. Kod agresivne djece potrebno je raditi na jačanju djetetova samopouzdanja."


„Djeca bi s 5 ili 6 godina već trebala sakupiti dovoljno iskustava i duhovne snage da u većini situacija mogu pebroditi gubitak“, smatra Krenz. "Djeca koja su svoju vlastitu snagu izgradila u duhu „ja vrijedim, ja nešto mogu“, raspolažu onim unutarnjim zadovoljstvom koje dopušta da se odustane i izgubi bez težnje za osvetom."



Igre bez konkurentske borbe


Čini se da je Jan koji danas ima skoro punih šest godina, u međuvremenu u posljednji tren uspio ojačati svoje samopouzdanje. Otkad je krenuo u malu školu, manje se svađa sa vršnjacima, rjeđe reagira agresijom, a zna i izgubiti. Možda zato što je mama uvela novi večernji ritual i njime se češće igra. Možda zato što je njegova teta u vrtiću jako dobra i u posljednje vrijeme se djeca igraju više igara kod kojih pobjeda nije u prvom planu.


„Često se radi o mješavini razloga, no, ne smijemo podcijeniti upravo igre koje ne stavljaju naglasak samo na pobjedu“, kaže Armin Krenz. Treba s djecom igrati igre koje zahtijevaju više pokreta, ali i igre uloga ili graditeljske igre u kojima djeca zajedno nešto grade i time spoznaju da su za rezultat važniji vlastiti trud i rad od primjerice konkurentske borbe. „Onaj tko može izdržati frustraciju kad se, na primjer, sruši kula koju je izgradilo s grupom djecei, taj će biti spremniji za igru u kojoj je bitna pobjeda.“



Kako malenima olakšati gubitak u igri



  • dopustite ljutnju. Što se dijete osjeća shvaćenijim, to se prije može ponovno umiriti

  • ne igrajte prečesto agresivne igre s kockom

  • zamolite suigrače da imaju razumijevanja za one koji gube. Na kraju, svatko poznaje onaj frustrirajući osjećaj poraza

  • bodrite one koji gube ako se ponašaju fer

  • ishodite jednostavnija pravila igre