Teta Marina

Znala sam istog trena kada me potresla vijest o odlasku tete Marine da ću joj ovim putem iskazati svoje poštovanje i zahvalnost. Nemam drugačiji i bolji način, a znam da će teta Marina, moj vjerni čitatelj, pročitati i ovaj tekst. Možda će Vam biti malo smiješno, ali ne mogu joj čak ni osobno reći sve što želim budući da je moja emocija toliko jaka da i ove retke pišem sa suzama u očima iako je teta Marina otišla prije više od mjesec dana.
Tko je zapravo ta meni toliko važna teta Marina? Nije ona moja dobra stara teta kako bi netko možda mogao pomisliti, a niti moja uvijek ljubazna stara susjeda. Ona je teta u vrtiću, čuvarica mog dječarca Tina koja je već pri prvom susretu kupila njegovo srce baš kao i on njezino. Bila je to obostrana naklonost u svemu, a i velika fizička sličnost zbog koje su neki često zaključivali kako je Tin njezino dijete. I bio je, bio je i njezino dijete kao što je i moje i to u onim meni osobito teškim trenucima kada sam zbog poslovnih obveza u njegovom životu bila više usputni prolaznik nego mama. U trenucima kada su mi suze mutile vid jer nisam mogla biti sa njime koliko sam željela, nisam mogla biti majka kakva sam trebala biti, majka koja će imati dovoljno energije poigrati se sa njime, baviti se sa njime, a ne biti tek promatrač. Osjećala sam se više kao povjesničar koji skuplja važne informacije tražeći sudionike događaja istovremeno trudeći se što vjerodostojnije zabilježiti sve detalje kako bi dao što bolji obol istine prošlim događajima. I dok sam ja skupljala mrvice koje je Tin želio podijeliti sa mnom, teta Marina je vukući ga cijelu prvu vrtićku godinu uz svoje skute gradila njegovo povjerenje polako ga izvlačeći iz ljušture zatvorenosti i uvodeći ga u svijet njegovih vršnjaka iz grupe. Sigurna sam da je on u njoj tražio zamjensku mamu i teško će me netko u tome razuvjeriti iako su neki pokušavali, ali neka se ne ljute jer majčino srce osjeća i ono što se i ne može slutiti. I našao je tada tu toliko potrebnu zamjensku mamu iako to nikada nije izgovarao naglas odbijajući čak i iskazati privrženost prema njoj, ali odavale su ga male sitnice, znakovi po putu, znakovi koje sam ja savršeno vidjela i prepoznala. Bila sam toliko zahvalna za takav odnos, a ponekada čak i malo ljubomorna osobito kada bismo slučajno u kvartu sreli tetu Marinu i kada danima nije prestajao pričati o njoj podsjećajući me kako ga je teta Marina onda kada smo se sreli zagrlila, a moje je zagrljaje često odbijao možda kažnjavajući tako na neki svoj dječji način moje prečesto odsustvo ili jednostavno nenaviknut na mene nije ni imao potrebe za njima. Sada to više i nije važno jer se vrijeme ne može vratiti, a i zagrljaja je sve više, ali važno je ne zaboraviti da je netko prepoznao dječakovu nesigurnost i povremene agresivnije načine igranja samo i jedino kao znak traženja pažnje i iskazivanja potrebe za ljubavlju i prijateljstvom. Važno je ne zaboraviti da ga je netko ustrajno i uporno podržavao čak kada i ja to nisam činila. Važno je ne zaboraviti da je netko uistinu vidio jednog dječaka gledajući duboko u njegovu nutrinu čistim pogledom bez predrasuda. I to ne netko nego teta Marina.
I na kraju želim reći jedno veliko ljudsko hvala teti Marini, želim reći hvala kao majka budućoj majci koja će jednom sigurno do kraja spoznati što sam joj željela reći, jednom kada će imati svoje dijete. I želim reći jedno veliko hvala kao roditelj odgajatelju jer nažalost ima premalo teta Marina za svu našu djecu koja zaslužuju takvu priliku da im prve ozbiljnije korake prate divne oči i ogromno srce neke samo njihove tete Marine. I želim reći jedno veliko hvala svim onim nepravedno zanemarenim ljudima i onima kojima to možda nitko nije imao prilike reći, a želio je, ljudima za koje je u ovom tekstu teta Marina sinonim, ljudima koji nam svojim radom i trudom neizmjerno pomažu da naša djeca, naši mali ljudi, postanu veliki ljudi velikog srca, ljudi pravih vrijednosti.
Hvala Vam Marina uz izraze mog najdubljeg ljudskog poštovanja i divljenja.

Znala sam istog trena kada me potresla vijest o odlasku tete Marine da ću joj ovim putem iskazati svoje poštovanje i zahvalnost. Nemam drugačiji i bolji način, a znam da će teta Marina, moj vjerni čitatelj, pročitati i ovaj tekst. Možda će Vam biti malo smiješno, ali ne mogu joj čak ni osobno reći sve što želim budući da je moja emocija toliko jaka da i ove retke pišem sa suzama u očima iako je teta Marina otišla prije više od mjesec dana.

Tko je zapravo ta meni toliko važna teta Marina? Nije ona moja dobra stara teta kako bi netko možda mogao pomisliti, a niti moja uvijek ljubazna stara susjeda. Ona je teta u vrtiću, čuvarica mog dječarca Tina koja je već pri prvom susretu kupila njegovo srce baš kao i on njezino. Bila je to obostrana naklonost u svemu, a i velika fizička sličnost zbog koje su neki često zaključivali kako je Tin njezino dijete. I bio je, bio je i njezino dijete kao što je i moje i to u onim meni osobito teškim trenucima kada sam zbog poslovnih obveza u njegovom životu bila više usputni prolaznik nego mama. U trenucima kada su mi suze mutile vid jer nisam mogla biti sa njime koliko sam željela, nisam mogla biti majka kakva sam trebala biti, majka koja će imati dovoljno energije poigrati se sa njime, baviti se sa njime, a ne biti tek promatrač. Osjećala sam se više kao povjesničar koji skuplja važne informacije tražeći sudionike događaja istovremeno trudeći se što vjerodostojnije zabilježiti sve detalje kako bi dao što bolji obol istine prošlim događajima. I dok sam ja skupljala mrvice koje je Tin želio podijeliti sa mnom, teta Marina je vukući ga cijelu prvu vrtićku godinu uz svoje skute gradila njegovo povjerenje polako ga izvlačeći iz ljušture zatvorenosti i uvodeći ga u svijet njegovih vršnjaka iz grupe. Sigurna sam da je on u njoj tražio zamjensku mamu i teško će me netko u tome razuvjeriti iako su neki pokušavali, ali neka se ne ljute jer majčino srce osjeća i ono što se i ne može slutiti. I našao je tada tu toliko potrebnu zamjensku mamu iako to nikada nije izgovarao naglas odbijajući čak i iskazati privrženost prema njoj, ali odavale su ga male sitnice, znakovi po putu, znakovi koje sam ja savršeno vidjela i prepoznala. Bila sam toliko zahvalna za takav odnos, a ponekada čak i malo ljubomorna osobito kada bismo slučajno u kvartu sreli tetu Marinu i kada danima nije prestajao pričati o njoj podsjećajući me kako ga je teta Marina onda kada smo se sreli zagrlila, a moje je zagrljaje često odbijao možda kažnjavajući tako na neki svoj dječji način moje prečesto odsustvo ili jednostavno nenaviknut na mene nije ni imao potrebe za njima. Sada to više i nije važno jer se vrijeme ne može vratiti, a i zagrljaja je sve više, ali važno je ne zaboraviti da je netko prepoznao dječakovu nesigurnost i povremene agresivnije načine igranja samo i jedino kao znak traženja pažnje i iskazivanja potrebe za ljubavlju i prijateljstvom. Važno je ne zaboraviti da ga je netko ustrajno i uporno podržavao čak kada i ja to nisam činila. Važno je ne zaboraviti da je netko uistinu vidio jednog dječaka gledajući duboko u njegovu nutrinu čistim pogledom bez predrasuda. I to ne netko nego teta Marina.

I na kraju želim reći jedno veliko ljudsko hvala teti Marini, želim reći hvala kao majka budućoj majci koja će jednom sigurno do kraja spoznati što sam joj željela reći, jednom kada će imati svoje dijete. I želim reći jedno veliko hvala kao roditelj odgajatelju jer nažalost ima premalo teta Marina za svu našu djecu koja zaslužuju takvu priliku da im prve ozbiljnije korake prate divne oči i ogromno srce neke samo njihove tete Marine. I želim reći jedno veliko hvala svim onim nepravedno zanemarenim ljudima i onima kojima to možda nitko nije imao prilike reći, a želio je, ljudima za koje je u ovom tekstu teta Marina sinonim, ljudima koji nam svojim radom i trudom neizmjerno pomažu da naša djeca, naši mali ljudi, postanu veliki ljudi velikog srca, ljudi pravih vrijednosti.

Hvala Vam Marina uz izraze mog najdubljeg ljudskog poštovanja i divljenja.

Pročitajte ostale blogove Jasminke Horvat!

Preporučujemo

Pročitajte i:

Ptica duše

Postoji jedna knjiga koju bi svi trebali imati, knjiga jednostavnog naziva Ptica duše. Ta knjiga…

Kraj

Užasno je teško pomiriti se sa činjenicom da je nečemu što nam je bilo izuzetno…

Pospremanje do ludila

Svaka faza djetetovog razvoja ima svoje osobitosti, a što smo se svi potomcima obilježeni, više…

BELA – ljubimac ili odgojna metoda

Pas, čovjekov najbolji prijatelj ili tek velika briga reći će mnogi kritičari i sami željni…