Kraj

Užasno je teško pomiriti se sa činjenicom da je nečemu što nam je bilo izuzetno važno u životu došao kraj koji će nas neminovno usmjeriti nekim nama nepoznatim cestama otkrivajući nove krajolike u njihovoj punoj ljepoti i raskoši stvorenoj na sreći i uspjehu ili one gotovo sive, osiromašene tugom, razočaranjem i gubitkom. Ma koliko željeli da se nešto nije dogodilo, da samo na tren možemo vratiti vrijeme ili bar još malo produžiti postojeće stanje, život je neumoljiv noseći spoznaju ponekada uistinu gorke realnosti.

Postoje logični  završeci nekih životnih razdoblja koje očekujemo budući da su sastavni dio naše roditeljske vremenske lente sačinjene od manje ili više traumatičnih prvih razdvajanja sa djetetom prilikom polaska u vrtić koje lako pada u zaborav suočeno sa činjenicom izazova  osnovne škole pa sve tamo do adolescentskih, srednjoškolskih i fakultetskih trauma koje imaju moć sve do tada proživljeno pretvoriti u maglovita sjećanja potisnuta nekim problemima koji od nas traže sposobnosti vrsnih enigmatika. Nakon toga postajemo svjedoci težine one narodne da su mala djeca mala briga, a velika djeca velika briga i u svakoj sljedećoj prilici i sami postajemo proročanski nadahnuti izgovarajući tu činjenicu sa takvom dozom gorljivosti koja bi obeshrabrila sve buduće roditelje u nakani da krenu u ostvarenje svog sna zvanog dijete. I ma kako bilo teško i izazovno, roditelji beskompromisno potpisuju nevidljiv ugovor sa životom, ugovor koji nema klauzula koje štite, nema garancija da će rezultat biti bar adekvatan uloženom trudu, nema tijela koje će presuditi ako nešto krene loše, ali ima čudesne ljubavi koja je nepresušan izvor snage za nove i nove izazove koji poput vješto skrivenih zamki ne birajući trenutak pokazuju svoje lice tražeći da se zagledamo u njih kako bismo brže ili sporije pronašli neke sličnosti sa već viđenim, već proživljenim, a sve u želji da nađemo najbolji način kojim ćemo prebroditi nastalu situaciju. Teško je to breme, ali motivacije u liku vlastitog djeteta nikada ne nedostaje. I borba ispunjena uspjesima i neuspjesima se nastavlja izazivajući eksplozije bijesa ili sreće čineći nas onima koji uistinu jesmo, ljudima koji  obavljaju najteži posao na svijetu, posao koji se zove biti roditelj.

I kada dođemo do nekog kraja koji nema logičnih objašnjenja i koji nažalost može biti i tragičan, uvijek se pitamo da li smo negdje pogriješili, da li smo nešto mogli učiniti drugačije i bolje. Odgovor je jednostavan da jednostavniji ne može biti jer ne postoji recept koji vrijedi za posao roditelja već se moramo pomiriti sa činjenicom da smo neke stvari mogli uistinu učiniti drugačije, ali nismo iz samo jednog jedinog razloga jer smo mislili i djelovali kako smo u tom trenutku najbolje znali i umjeli. Možda je na kraju najteže pomiriti se sa samim sobom, ali nikada nemojte odustati slušajući vlastito srce koje vam šalje signale obojane istinom odjevenom u vašu ljubav, razumijevanje, upornost, maštu, energiju, znanje i strpljenje koje ste uložili čineći najbolje za svoje dijete.

Pročitajte ostale blogove Jasminke Horvat!