Svaka faza djetetovog razvoja ima svoje osobitosti, a što smo se svi potomcima obilježeni, više nego pošteno uvjerili tijekom života. I svaki puta prolazeći kroz sljedeću fazu, osjećam silno divljenje prema svim roditeljima koji su istu već prošli hrabro nastavljajući dalje budući da ponekada uistinu mislim da će me izdati mentalno zdravlje i da ću utjehu pronaći u zelenilu i miru parkova psihijatrijskih ustanova. Naravno, dopuštam da neću možda biti shvaćena, ali branim to činjenicom da se djeca kao i odrasli, bitno razlikuju temperamentom, upornošću i bjesomučnom borbom za svoje stavove i djelovanje.



Trenutno smo u fazi pospremanja do ludila u kojoj je jednostavno opisati sam proces pospremanja, ali emotivni naboj gotovo je nemoguće predočiti adekvatnim riječima od kojih bi najprimjerenije bile da zrak titra od napetosti. Sve, ali baš sve što se nađe u dječakovom vidokrugu, a nije složeno po nekom samo njemu znanom redoslijedu, postaje istog trenutka meta uzrujavanja. Nebitno je pritom da li se radi o igračkama ili drugim stvarima iako igračke zauzimaju posebno mjesto. Naime kada nastupi specijalan trenutak, potrebno je igračke manje ili više bjesomučno trpati u vrećice velikih dimenzija te iste vezati i lijepiti trakom koja se uobičajeno koristi u poštanskim uredima za pripremu paketa za slanje na daleke destinacije, a količinu trake korištene za lijepljenje samo jedne vrećice bolje je i ne spominjati.



Kako u svakom zlu ima i nešto dobrog, tako je konačno gomilanje špeceraj vrećica dobilo svoj smisao i sada ih trošimo brže nego što smo ih u stanju prikupiti, a to je uistinu nevjerojatno obzirom da uistinu pretjerujem s tim vrećicama. Nakon prve faze pakiranja i lijepljenja, nastupa faza smještanja sada već izobličenih paketa vrištavih boja u prepune ormare od kojih neke čak i izbjegavam otvarati kako se ne bih našla na meti torbi koje su ispratile razne modne trendove, ali čuče u ormarima zbog moje duboke vjere da će opet doći njihovo vrijeme. I tako otvaramo ormar po ormar pa naguravamo stvari pa nije dobro jer nešto viri ili nije dobro iz nekog meni potpuno neshvatljivog razloga budući da uopće ne razumijem kako razlikovati dobro naguravanje vrećica prepunih igračaka od onog lošeg, ali naguravam li ga naguravam u nadi da mi uskoro neće zatrebati nešto baš iz tog ormara. Uobičajeno je da već istog dana ili najkasnije sljedećeg, dječak zaključi da treba baš nešto iz sasvim svježe zapakirane i spremljene vrećice pa se cijeli proces počinje vrtjeti unatrag odnosno čak i malo teže budući da je potrebno pogoditi vrećicu željenog sadržaja, istu odlijepiti, otvoriti i naravno sve opet pravilno, sa naglaskom na pravilno, zapakirati i udomiti u neki od ormara. Naglasak na pravilno pakiranje je nužan jer pravila zapravo nema osim onih koja se nameću tijekom samog pakiranja i to osobito velikom agresivnošću koja kreće od neartikuliranog glasanja pretvarajući se u obijestan plač sve dok nekim čudom ne budu zadovoljeni svi kriteriji postupka.





I upravo kada biste pomislili da se situacija smiruje, potomak svoju pažnju usmjerava na nepravilno odložene papuče, daljinske upravljače razvučene po krevetu, knjigu slučajno odloženu na stolu, zapravo na sve što bi se moglo nazvati uobičajenim u korištenju životnog prostora, ali iz Tinove perspektive pretvara se u kaos i nered koji on ne može tolerirati te zahtjeva hitno i neodgodivo pospremanje pod strogom paskom sa vrlo jasnim uputama o mjestu odlaganja sporno ostavljenih stvari. Malo je reći da je usprkos strogom praćenju uputa i dalje jako teško zadovoljiti njegove estetske kriterije dok budno prati svaki pogrešan pokret, pogrešan iz opet samo njemu znanih razloga. Najdrastičniji primjer se dogodio prije nekoliko dana kada smo konačno našli zajednički jezik odnosno misleći da smo našli zajednički jezik, ja sam već počela likovati u sebi, kada me Tin očajnim glasom, u pol plača, obavijestio da se smirio, ali da me lijepo moli da balone koje je usputno ugrabio u nekom dućanu ipak odnesem u drugu sobu jer on ne može gledati takav nered. Bože dragi, je li to moguće?!



I tako se igra ludila nastavlja iz dana u dan pretvarajući se ponekad u pravi rat riječima i uvjeravanjima bez imalo diplomatskog truda bilo koje od zaraćenih strana. Sramota me i priznati kako izgubim kontrolu i uvučem se u dječju mrežu satkanu od neraskidivih niti isprepletenih u strašan labirint u kojem se izgubi i zadnji tračak moje volje.



I već očajna, na pragu vjere u mogući ozbiljan poremećaj u djetetovom ponašanju dobijem utjehu u obliku stručnog prijateljičinog mišljenja kako se radi samo o pokušaju preuzimanja kontrole nad stvarima. Mišljenje sam prihvatila budući da mi je slamka spasa u očuvanju ovo malo preostalih živaca, ali traumatičnost kojom svakodnevno proživljavamo ispade pokušaja preuzimanja kontrole još uvijek teško prihvaćam.



Pročitajte ostale blogove Jasminke Horvat!