Brunine čarobne svjetiljke

Ljubav prema pisanoj riječi obilježila je većinu mog života bilo čitanjem ili pisanjem. Rodila se davnih dana kroz srednjoškolske zadaćnice i recitatorsku grupu koju sam osobito voljela. Nikada dosta poezije i proze, nikada dosta riječi. Gorljivo sam prepričavala tek pročitane knjige diveći se poznatim i nepoznatim autorima koji su hranili moju dušu i otvarali neke nove prozore u čudesne svjetove otkrivajući mi skrovite kutke svoje mašte. Doslovce sam gutala sve što mi je dolazilo pod ruku, bjesomučno se boreći sa snom do sitnih sati kada sam se teška srca morala rastati sa riječima koje su me opijale. Kako je vrijeme prolazilo obveze su neumoljivo gazile moju ljubav prema čitanju iako sam uvijek pronalazila načina da produbljujem tu strast. I onda, odjednom, sasvim slučajno dobila sam priliku uljepšati ove stranice svojim tekstovima. U meni se probudila radost koja se može mjeriti sa malo stvari u mom životu, radost koja mi je uljepšala dane donoseći duboku vjeru kako je život iznova čudan i nepredvidiv kada se najmanje nadamo i kada najviše trebamo, radost koja mi liječi dušu.

Puno je pohvala sijevalo iza svakog mog teksta, i usmenih, i pismenih. I svaka je bila dobrodošla, i svaka mi je bila draga, osobito pohvale nekih meni nepoznatih ljudi čija sam srca dotaknula i čiji sam interes pobudila. Teško je izdvajati pojedince jer oni vjerni to već znaju, ali ipak nekoga silno želim izdvojiti kako bih mu zahvalila na njegovom razumijevanju i sjaju njegova oka.

Srca punog ljubavi zahvaljujem Bruni, mom desetogodišnjem nećaku, predivnom dječaku plave kose i plavih očiju čija me pohvala posipala zvjezdanom prašinom. Bio je još jedan običan, maglovit dan čiji sam večernji dio provodila u sestrinom domu. Tamo uvijek dobijem dozu veselja upakiranog u likove dvojice dječaka od kojih se stariji još kao beba potpisao na mnoge stranice moga života dijeleći neko vrijeme u suživotu sa mnom. Bili su to dani otkrivanja djeteta, tog čuda nad čudima, dani ispunjeni pripremama za njegov dolazak iz bolnice, dani prekriveni zvjezdanim nebom na stropu jedne sobe, dani preplavljeni nježnim tonovima prekrasnog vrtuljka na dječjem krevetiću, dani u kojima je život poprimio oblik bucmaste plave glavice sa čijeg su lica sjajile dvije male znatiželjne krijesnice prateći svaki moj pokret u stalnom iščekivanju sigurnosti i smirujuće topline mojih ruku. Kada je odlazio u svoj novi dom, danima sam osluškivala tišinu koju je ostavio iza sebe čudeći se kako se tišina čuje. Svaki njegov povratak u naš dom bio je poput sunčanog dana obojen duginim spektrom sačinjenim od tek naučenih riječi, nespretnih koraka malih nogu, cijelog opusa veselih pjesmica i neprekinutih serija skokova koji bi nakon večernjeg kupanja dolazili do izražaj uništavajući nemilosrdno bračni krevet mojih roditelja. Pjegice na njegovom licu otvarale su moj novčanik brzinom svjetlosti stvarajući nepreglednu vojsku igračaka iz reklama dok sam bjesomučno pratila svaki njegov slučajan pogled usmjeren u izloge dječjih dućana ispunjavajući gotovo neizrečene želje. Nosio je emociju na svom licu kao što je nosi i danas, kao što sam je vidjela i te večeri u sestrinom domu dok se prvi puta susretao sa mojim tekstovima gutajući riječi koje sam čitala želeći mu približiti sebe. Zanos njegova lica urezao se u moje sjećanje osvijetljen neizmjernim svijetlom čarobnih svjetiljki koje su zasjale u dubokom plavetnilu njegovih očiju. I opet sam na tren vidjela one dvije krijesnice koje su sada pratile moj glas dubokim razumijevanjem ljepote riječi, ljepote emocije.

Moje su riječi upalile čarobne svjetiljke u Bruninim očima donoseći val neizrecive sreće u moje srce, val satkan od kapljica duše jednog dječaka.

Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!