Kazalište

Nikada nisam uspjela shvatiti odakle mi tolika količina ljubavi za kazalište budući da me nitko u krugu obitelji nije poticao u tom pravcu. To su u mojoj obitelji bile neke više sfere. Pretpostavljam da je ljubav prema knjigama kumovala kasnijem druženju s kazalištem kroz čiju su prizmu likovi iz meni dragih knjiga dobivali lica prelazeći u nove zvučne dimenzije prebogate silinom riječi. S vremenom je to ostalo jedino mjesto koje bi mi uistinu ispunjavalo dušu i ostavljalo me uvijek iznova zadivljenom ljepotom izražavanja.

Nakon što se rodio Tin kao i većina roditelja, pretpostavljam, razmišljala sam što želim za svoje dijete osim neophodne zdravstvene ispravnosti. I tada kao i danas gori jednako jaka želja za ljepotom komunikacije, za bogatstvom rječnika, za kulturom ophođenja. Svjesna činjenice da pred navalom virtualnog svijeta ovakva vrsta izričaja sve više blijedi ipak ne odustajem jer i danas za mene svaka izgovorena lijepa riječ vrijedi više od e-mail poruke, sms-a i sličnih tvorevina koje nam pomažu komunicirati skrivajući lice i iskren pogled od naših sugovornika. Osobito u ovom trenutku vremena kada ljudi čeznu za toplom riječi i razumijevanjem.

Nema ljepšeg mjesta za stvaranje bogate palete riječi od kazališta. Nema boljeg načina za prepoznavanje osjećaja od glumačkih lica koja mališanima dočaravaju strah, tugu, veselje, čuđenje, ljutnju, bijes, ljubav. Pogled na dječja lica koja upijaju svaki pokret, prepoznajući već naučene riječi i upijajući svaku novu izgovorenu, iznova potvrđuje moju vjeru da sam izabrala pravi put kojim vodim svoje dijete u susret ljudima.

Zajednički uživamo u svakoj predstavi uvodeći ponekad u naš svijet nama drage ljude i male prijatelje koji poput nas postaju obožavatelji kazališnih dasaka. Nevjerojatno je to lijep osjećaj kada osjetiš kakvo si veselje izazvao u tim malenim srdašcima. Jednostavno me preplave i sreća i ponos, prepuna sam nekih tako lijepih i dubokih emocija. Ponekad mi se čini da kroz taj prozor u svijet virim istom količinom veselja kao i klinci i da se svaki puta iznova budi dijete u meni. Svi ti šašavi likovi, i Miffy, i Pipi Duga Čarapa, i Hlapić, postaju i moje ikone i tjednima me tjeraju da prepričavam njihove zgode i nezgode i iznova sa Tinom pjevušim neke simpatične pjesmice.

Svakim danom naš je dom bogatiji za neke nove zanimljive razgovore iz kojih na sve strane frcaju tek usvojene riječi, savršeno primjenjive u postizanju postavljenih dječjih ciljeva i pokušaju prelaženja zabranjenih granica ili isprepletene u nepresušnim monolozima netom smišljenih igara.
I zato glasam za kazalište, kazalište u vrtiću i školi, kazalište u parku i knjižnici, i za jedno malo vlastito u svojoj sobi satkano samo od mašte.

Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!