Vrtić

Želju da izbjegnem ovu temu nadjačala je strahovita potreba da nakupljenu gorčinu prolijem bar po papiru. Dalje od toga nemam gdje budući da su se svi izgubili u vrtlogu egoizma, licemjerja, nedoumice, straha i tko zna još čega.

Jedna sam od onih roditelja koji spadaju u grupu bogatih zahvaljujući cjelodnevnom ubijanju na poslu koje mi je tijekom prošle godine donijelo dovoljna primanja da me se svrsta u navedenu grupu. I dalje od toga nikoga ne zanima. Ni činjenica da od početka ove godine nemam isti posao, ni činjenica da nemam ni približno ista primanja, ni činjenica da imam ugovor na određeno vrijeme, ni činjenica da sam bila rob posla kako bih mogla svojoj obitelji omogućiti bolju egzistenciju ili jednostavno drugi posao nisam imala, a osobito ne činjenica da je donedavno zbog malo vremena provedenog sa mamom, moje dijete bilo uvjerenja da ga je rodio tata. Bolja egzistencija nije išla dalje od kupovanja dvije bolje ribe jednom tjedno, biranja sezonskog voća i povrća na tržnici, uplate stambene štednje, normalnog ljetovanja, malo kulturnog uzdizanja i pristojne odjeće za dječaka. Bez zimovanja molim. Život dostojan bogatog ili normalnog čovjeka?

Nažalost,  prema vrtićkim kriterijima sve navedeno spada u kategoriju visoko luksuznog života te zahtjeva da me se dodatno lupi po džepu kako bih opterećena egzistencijalnim problemima bolje saginjala glavu pred slikom kaosa koji je zahvatio sve strukture ovog društva. To mi jedino pada na pamet kako bih našla neki smisao postavljenih kriterija plaćanja vrtića.

Čak kriteriji nisu ni postavljeni već su uobličeni u akontacije kako bi se prikrila trenutna dvojba oko konačnog raspleta ove crne komedije. O nemogućnosti kontrole stvarnih primanja kao i stvarnih članova kućanstva nema potrebe ni govoriti. I nakon svih tih gluposti još se upitnim smatra moj kvocijent inteligencije. To je stvarno previše i osobno me vrijeđa.

I dosta mi je prozivki jadnih i ugroženih jer oni kojima je teško mukotrpno se bore sa svojim problemima, a ne sjede svakodnevno po kafićima ne baveći se svojom djecom koju poput ovaca dozivaju preko parka. Oni kojima je teško trebaju imati olakšice, ali ne na grbaču onih koji su možda jedno vrijeme bolje zarađivali. Pravda je u ovom slučaju nedostižna jer ne može se na krivim temeljima graditi pristojna kuća ili pravedno društvo.
Ja sam dijete radničke obitelji sa završenim fakultetom i to je sve što imam i zato ne želim da me se grupira u neke grupe u koje ne pripadam, a ako me se već i grupira želim da u grupi sa mnom budu svi koji po zadanom kriteriju tamo i spadaju jer u mojoj grupi je takvih najmanje.

Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!