Bogodovštine

Mak će sljedeće sezone postati prvašić. Natovarit će knjige i bilježnice u tačke i krenuti u osnovnu školu na berbu, ne uvijek samo znanja nego i koječega. U školskim ga klupama čeka sto vragova. I jedan bog. Roditelji vjernici tu su ipak u maloj prednosti pred roditeljima ateistima. Jer ja moram birati. Kad je vjeronauk u pitanju, kao bezbožnik mnogo teže dolazim do najboljeg odgovora. I već se vidim, bit ću na sto muka. Je li najbolje za nas da bude kako ja hoću, kako mi roditelji hoćemo? Ili je najbolje za njega da bude kako on želi? Velika većina nas želi svojim kikirikićima najbolje, ali nažalost, često se nađe zrnce istine i u onoj da je put u pakao popločan dobrim namjerama…

Hoćemo li Maka izolirati, na neki način obilježiti svojim roditeljskim, odlučnim NE? Nije mi baš milo zamišljati Maka kako pohađa vjetronauk, osamljen usvaja propuh na hodniku, u praznoj učionici ili čitaonici (ingeniozno je rješenje pronađeno u jednoj zagrebačkoj školi, da ne povjeruješ, gdje su na kraju male otpadnike smjestili u učionicu u kojoj se vjeronauk i održava, uz napomenu kako nisu obavezni slušati!). Taj dio mene šapuće mi da nek sve ode k vragu, neka bude s drugim kikićima na tom jednom školskom satu, pa to nije niti jedan puni sat! Neke stvari koje tamo može čuti dio su, hajde, opće kulture. Ali što ću onda sa stvarima koje sam čuo da djeca slušaju, a ja jednostavno ne želim da ih Mak bezrezervno guta? Hoću li mu kod kuće stvarati zbrku u glavi? Jedan školski sat, ma neka su i dva, a sto muka.

Da, sudite mi, jedan sam od onih koji ne vjeruju u Svemoćnog i Sveprisutnog. Ne vjerujem niti u sudbinu, duhove, više sile, ljude guštere, žene mačke, nindže kornjače… Dakle, u mnogo toga. Ne verujem, skrušeno priznajem, baš ni u Homo sapiensa, iako je njegovo postojanje teško osporiti. Previše me puta razočarao. Tek me ponekad razočaranje natjera da zamalo povjerujem, onako, mrvicu orvelovski, kako su ljudi svinje. Ali to je više neki tugaljiv osjećaj iznevjerenosti, a ne vjerovanje. Ali ovo i ne bi trebala biti rasprava o onima u koje ne vjerujem nego crtice onoga u kojeg vjerujem najviše – Maka. Majušnog, a najvećeg mi u životu. Njegove prve iluzije o bogu. Bogodovštine.


Prvi spomen ticao se zapravozagrobnog života. Mislim da je jedva napunio četiri godine, izletio je iz vrtića prilično zabrinut, čak bih se usudio reći pomalo ljut. I ustrašen, na neki način.

– A tata… Mirta mi je rekla da će, kad umrem, moja duša otići u nebo! Jelda neće, jelda?

Možda sam strog prema onome iznutra, ali moja duša već dugo ima zabranu izlaska. Kojim će putem vjerovati da ide njegova, još ne znam. Znam da sam odabrao sljedeći odgovor:

– Neće… Kad već pitaš mene. A znaš što? Sad je vrijeme, dušo moja, da obojica pođemo kući igrati se – umirio sam ga, prstima mu lagano prošao kroz kosu.

Nije bio baš neki odgovor, ali Mak se udobrovoljio. Više nije solio tu duševnu ranu, a ja njemu nisam solio pamet. Općenito, izbjegavam mu soliti pamet, ipak se više trudim podučavati ga. Uglavnom o onome što je dokazano. O dušama na nebu nemam ama baš nikakvih spoznaja. Pa su duše završile pod tepihom.

O, kakva sam ja neznalica i ne znam da pitanja veća od svemira ne stanu pod tepih! Pa izvire, prije ili kasnije.

– E tata, a jel ti vjeruješ u boga?

– Pa… – bio me zatekao pitanjem koje je, ne tokom nego bujicom svijesti, provalilo između pitanja može li malo na kompjuter i kad ćemo ići kupiti više ne znam koji crtić. Do tada nismo ni slovca zucnuli o onom koji sve zna, vidi i čuje. – Ne baš. A ti?

– Ja da!

– Pa kako to? Otkud?

– Pa zato što je bog rodio Robina Hooda!

Ne sjećam se niti jedne slične bajke iz Makove zaista bogate knjižnice pa mi nije jasno kojom je greškom došlo do začeća ove ideje. A Mak uopće nije imao namjeru objašnjavati. Jednostavno je bilo tako i gotovo. A takvih se argumenata najviše i plašim.

Na novu provjeru jesam li možda promijenio mišljenje nije trebalo dugo čekati. I opet me zaskočio. Jedino zajedničko svim tim napadima bilo je to da su se obično događali u vrijeme povrataka iz vrtića. Negdje na pola Galjufove ulice. Uozbiljio se, nabrao čelo i upitao me:

– Tata, a jel ti vjeruješ u boga?

– Ne, još ne. A ti? Još uvijek vjeruješ?

– Da – rekao je samodopadno.

– Pa zašto?

– Pa zato što bog pomaže Djedu Mrazu!

Ja o temi znam da Djedu Mrazu i njegovoj tvrtki financijski dosta pomažemo mi, redovno plaćajući policu osiguranja da će dijete svake godine vidjeti pregršt poklona pod jelkom. Znam da zapošljava vilenjake i da iskorištava sobove. O tome da je bog ortak Djeda Mraza doista pojma o pojmu nisam imao. No Mak niti ovoga puta nije bio voljan pojašnjavati, a kamoli pokazati, pa barem blijedu kopiju ortačkog ugovora. To je tako i gotovo.

Počeo sam se pomalo i brinuti zbog stava „to je tako zato što ja tako kažem“. Tog stava jednostavno nigdje nema u mom komunikacijskom priručniku pa mi nije bilo jasno s kojeg je stavana pao. Srećom, na ovome svijetu postoje mnogo veće brige pa se ova rasplinula poput mjehura od sapunice.

I ostala bi ta briga raspršena tko zna do kad da jednom zgodom nisam poželio napraviti mali intervju sa svojim djetetom, misleći kako bi takvo što moglo ispasti zabavno. Prevario sam se, kao i mnogo puta do tada. Moja su mu pitanja bila ubibože dosadna, a najčešći odgovor bilo je protupitanje:

– A možemo se sada ići igrati?

Ni provokativni ga se upit o vjeri nije dojmio toliko da bi mu se razvezao jezik, ali barem ga je počešao i jezik mu je ipak promijenio ustaljeni kurs. Iako sam iz dosadašnjih iskustava vjerovao kako će izlanuti nešto poput „vjerujem u boga jer on crta Spužvaboba Skockanog“ ili „vjerujem jer bog asistira Zubić vili kad mi ispada zub“, Mak me učas podučio kako mi iskustvo u njegovom slučaju vrijedi koliko i fakultetska diploma na Zavodu za zapošljavanje.

– Ma znaš… Ne, ne vjerujem više. Mislim da sam malo predugo vjerovao.

Predugo? U njegovim godinama? Meni se nekako činilo da čak i predizborno obećanje ima dulji vijek trajanja od njegova vjerovanja. Ali dobro, voda je tekla na moj mlin pa nisam talasao nego radosno nastavio mljeti svoje, ne primjećujući kako mu je već na prvom sljedećem pitanju opet splasnuo interes. Vrtio je glavom, mahao rukama i lamatao nožicama, nemiran kao konjić koji se pokušava otarasiti dosadne muhe. Ovo je bio i ostao jedini odgovor vrijedan pamćenja.

I jedini koji mi je preostao za prepričavanje. O „predugom vjerovanju“ znali su gotovo svi. Širio sam taj podatak među prijateljima kao evanđelje. I bilo je samo pitanje trenutka kad će netko od njih napokon upitati:

– Ej, Mak! Što ja to čujem, da ti ne vjeruješ u boga?

Mak je na trenutak zastao i zamislio se poput odvjetnika koji grunta koliko bi se para za klevetu moglo izvući iz ovog slučaja, a onda je, prase malo, bez imalo srama, potkopalo moju vjerodostojnost.

– Nije. Vjerujem – rekao je i, kao uvrijeđen, okrenuo glavu.

Kiselo sam se smješkao i slijegao ramenima dok me društvo gledalo kao sumnjivca koji je upravo pao na detektoru laži. Čim sam se oslobodio i zadnjeg prijekornog pogleda, povukao sam Maka u stranu.

– Ej, mali! Pa kak sad to – htio sam istjerati liju na čistac i onda je upucati s par argumenata, – jesi ga ti možda vidio ikad?

– Ne.

– A… Možda si,ono, nekad razgovarao s njim?

– Nisam.

– A jel ti ikad pomogao?

– Nije.

Sad te imam, pomislio sam.

– Ček… ček malo! Sad se sjećam! Pomogao mi je jednom!

– A? – moje se najsofisticiranije oružje za pobijanje, dugi jezik, odjednom zaglavilo kao tandžara.

– Jednom se mama kupala, a ja sam se sam igrao u sobi… I onda sam otišao u drugu sobu.

– I onda?

– I onda kad sam se vratio… Sve su igračke bile pospremljene!

O, pomozi bože, pomislio sam najprije.

Već sljedeća misao bila je da nema vajde previše razmišljati o tome. Neka vjeruje u Djeda Mraza, Svemogućeg, Nemogućeg, Zubić vilu, Jetije i Saskvoče, Mikija Mausa ili pravnu državu. U biti, i nije neki bed. Samo neka bude spreman i na razočaranja.

Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!

Preporučujemo

Pročitajte i:

Mislim... Da(kle) postoji

- Tata, a jel postoji Djed Mraz? – iznenadio me Mak pitanjem kao snijeg zimsku…

Morska zvijezda i morski praščić - Dvadeseti dan

Neuredne bilješke majstora s mora & jezera Dvadeseti danKuća je zaključana. Škure su zatvorene. Auto…

Morska zvijezda i morski praščić - Devetnaesti dan

Neuredne bilješke majstora s mora & jezera Devetnaesti dan Rana zora oduvijek mi je rana…

Morska zvijezda i morski praščić - Osamnaesti dan

Neuredne bilješke majstora s mora & jezera Osamnaesti danŽustro miješam kavu metalnom žličicom. Šalica mi…