- Tata, a jel postoji Djed Mraz? – iznenadio me Mak pitanjem kao snijeg zimsku službu.


Bio sam uvjeren da smo to apsolvirali još kad je mali ubacivao u četvrtu, a ja mu - bez dlake & bajke na jeziku - nonšalantno odgovorio:


- Ne postoji. Postoje djed Grgo i djed Miro, ali poklone će ti, kao i svake godine, ionako kupovati bake...


Danas, dvije i kusur godine kasnije bio sam zatečen, otprilike kao da sam dobio obavijest od plinare da sam preplatio ratu (never happened!) pa mi velikodušno žele vratiti lovu (što je nemoguće). Osjetio sam da Mak, unatoč otvorenom pitanju, očekuje baš ONAJ odgovor. A i meni je, valjda, bilo dosta bjesomučnog negiranja svega što se kreće rubom znanosti, kao da me malo orala savjest jer pretjerujem. Te ne postoje orkovi, goblini, minotauri i kiklopi, ne postoje čarobni štapići, samo manje ili više slani, te nema dobrih vila ni vještica, te rode ne donose djecu (izuzev svoje), te ne postoje pošteni političari... Što mu može škoditi jedna ili dvije bajke u ovoj dobi? Pa sam se sažalio. Na svoj način.


- Postoji – rekoh s osmijehom od uha do uha pa nastavio nakon kratke dramske pauze, - u pričama za djecu.


To je bilo to, pun pogodak. Ja nisam izrekao ništa što bi se protivilo mojem uvjerenju, a Mak nije čuo ništa od onoga što bi se protivilo njegovoj želji (za sve što je rečeno nakon „postoji“ pravio se da postoji).


- To! A tata – poskakivao je i smješkao se, sretan kao prasence poslije 31. prosinca, - oćemo napisat pismo Djedu Mrazu?


Sad mi je bilo mnogo jasnije. Ja mu nisam spominjao pisanje pisama, očito je u dvije godine marljivo istraživao, radio na prikupljanju informacija i dokaza o modusu operandi Djeda Mraza. Može se to reći i jednostavnije – išao u vrtić, družio se s drugom djecom, išao u park, slušao starije (tu ne mislim na nas starce, nas ne bi slušao ni da pjevamo gangnam stajl). Kroz glavu mi je kao udar od 50 000 volti prostrujilo sjećanje kako je, ne tako davno, naiskap popio priču o liku koji nije iz mašte iako su se o njemu ispredale mnoge bajke – drugu Titu.


- Tata, jel ti znaš ko je drug Tito? - bubnuo je nasred parka dok smo se vraćali iz vrtića.


Ostao sam ukopan kao vlak u snijegu.


- A bokte, znam, al... Odakle tebi, molim te, drug Tito?


- Rekao mi N.N. (novinarski kodeks zabranjuje mi da otkrijem izvor Makovih informacija)! A jel znaš da je njegov dida ubio druga Tita?


Zašutio sam kao šaran na rašljama. Kojekave izmišljotine i fantazije kače se na Maka kao čičci na vuneni pulover, zavuku mu se u glavu kao buhe u mačje krzno, namučiš se gadno dok ih se ne riješiš....


- Druže Mak, kunem ti se, malo si mi skrenuo s puta... – rekoh čim sam se malo pribrao. – Ne znam zucnut o N.N.-ovom dedi, al ti zato štošta mogu reći o Dedinju i Kući cvijeća, NOB-u i nesvrstanima, AVNOJ-u i Jajcu?


- A?


- A ništa. Drugi put.


Nego, da se ja vratim istinitim pričama prije nego što me otkačite. Pisati pismo? Vrh vrhova, pa to je briljantna ideja, idemo iz ovih stopa. Jer kad mu ja natuknem da bi mogli malo žvrljati, igrati se pisanja, frajer od olovke bježi kao vampir od glogova kolca.


Dobar neki djedica taj Mraz. I još čuda čini. Maka ni čuti ni vidjeti sat vremena, milina. Kad je konačno stavio točku na i seriji poklona koju priželjukuje pod jelkom, dao mi je najvažniji dokument svog života na uvid. Protrčao sam okom preko brda i dolina od grafita, stuštio se niz krivudave poteze dječje ručice kao kajak niz brzake Zrmanje, prelazio preko spojenih riječi kao preko mostova i preskakao slova okrenuta naglavačke kao atletičar prepone.


- Bokte, Mak, pa nije Djed Mraz, brate mili, iz Egipta nego iz Finske! Pa kak misliš da će on skužit ove tvoje hijeroglife?


- A?


- Ma niš, zekam te. Lijepo si to sročio. A sad...


- A sad ću još napisati pismo Ivi (Makov turbofrend, op.a.) da ga pitam što on želi od Djeda Mraza!


Djed Mraz je čudo. Odlučio sam iskoristiti moć onog koji je vidio svijeta ali žilet nije još od ranog puberteta, pa dokle ide.


- E naš kaj?


- Kaj?


- Mislim da bi Djed Mraz volio i da mu nekaj nacrtaš...


- To!


Čovječe, samo u rečenicu s radnjom koju od Maka očekujem ubacim Mraza i – nema zime! Mališa bez pogovora radi sve za ništa od jutra do mraka, kao da je šljaker s pet kredita na ukupno 99 godina koji dirinči u privatnom sektoru.


Jednog nam je popodneva u shemu uletio stric Vedran. Neke su mame otkrile da mu je duša skroz nalik onoj dobroćudnog djedice, pa ga s vremena na vrijeme vrbuju da razdijeli darove njihovoj dječici. Iako amater, ljudina odradi posao uvjerljivije od plaćenog profesionalca, ni rođena ga kćer ne prepozna! Svratio je isprobati odijelo Djeda Mraza koje je čudesno skrojio Makov dida. Da Djed Mraz može vidjeti kako dida šije i za koliko šije njegove pomoćnike, uvjeren sam da par otkaza u Mrazovoj krojačnici ne bi spriječila ni tri sindikata vilenjaka, a dida bi dobio posao bez natječaja, izravnom pogodbom. Izravno, taj je posjet uzdrmao Maka.


Istog trena kad je kopija Djeda Mraza ušetala u dnevnu sobu, Mak koji je sjedio na frižideru i ubijao vrijeme igrajući se kazaljkama zidnog sata smrznuo se, pa je i vrijeme načas stalo.


- Kako, tata – razrogačenih je očiju buljio u strica kojem je samo brada nedostajala da bi bio Djed, - kako sad Vedran može biti...


- Djed Mraz? Pa... – smišljao sam neku podvalu u hodu. – Dobio je poziv, ono, kao kad te nazovu s burze da ima posla (jao, kako prozirno lažem). Djedu se ponekad više isplati uzeti ljude izvana, to ti dođe ko neki autsorsing...


- A?


- Ma, u stvari, znaš ono kad u kaubojcima banditosi stižu u gradić a šerif sam ko duh, sve što može nosati pištolj kidnulo i nalijevo i nadesno, kud koji mili moji, zbrisalo, zavuklo se u mišju rupu ili gurnulo glavu u pijesak, dalo se petama vjetra, pa je za pomoćnike prisiljen uzimati koga stigne... Al na kraju ti svi ti nesuđeni pomoćnici učine pravu stvar i ispadnu junaci... Tako i Djed Mraz.


- Aaa... – pravio se Mak da kuži moje laprdanje, bacio se s frižidera i tresnuo u fotelju kao avionska bomba, podižući oblak prašine i nepovratno narušavajući statiku zgrade.


- Eee... – vrtio sam glavom. - Neće dobit poklone ko radi dar-mar ko King Kong u New Yorku, to ti je valjda jasno...


- A oću ja dobiti puno poklona ako sam bio dobar?


Mali me uhvatio na brzinu i množinu. Pokloni.


- Mislim da da.


- A ako nisam bio dobar?


- Onda...


Mislim. Upalila mi se rerna između ušiju, svi grijači odjednom. Htio sam najprije dobro ispeći, a tek potom reći. Ako kažem da neće dobiti nijedan, mogao bi se pokunjiti, maloprije sam ga pokudio zbog friđi-đampinga, sporta koji dečko inače redovno trenira. Odlučio sam igrati na sigurno, iz rerne izvukao ziher-tortu.


- Onda ćeš dobit samo jedan.


- A ak sam bio tak-tak?


- A onda ćeš valjda dobit par poklona, kajaznam...


Time priča nije bila završena. Pačanjem u posao Djeda Mraza i svojim viđenjem njegova modela darivanja, doveo sam Maka u nedoumicu. Počeo se raspitivati, ispitivati i ispipavati u kojoj će se kategoriji naći ove godine, strahujući kao država od pada kreditnog rejtinga. Moju je ljestvicu prezentirao i mami, tražeći potvrdu njene valjanosti i svoje mjesto na njoj.


- Mama, jesam ja bio dobar ove godine pa ću dobit puuuno poklona?


- Jesi. Sigurno hoćeš.


Mamina riječ protiv moje u ovakvoj situaciji dođe vam kao odluka Vrhovnog suda naspram odluke Županijskog. Nije da sam ja nešto odlučio, ali sve i da jesam. Da se razumijemo, nismo mi niti previše rasipno društvance niti pomalo iracionalni, samo nas ima kao Iraca u pečalbi. I sad, kad svatko kupi Maku poklončić... lako je zbrojiti dva i dva. Puta pet.


- A mama, mislim da sam ove godine bio tak-tak... – rekao je ničim izazvan.


Ne znam što mu bi, je li lukav i prepreden ili je samo želio imati čistu savjest... Kako god bilo, ispao je lukaviji nego što sam mislio. I ostao čist kao suza. A negativnih posljedica iskrenosti ionako neće biti.


S obzirom da rodbine ima tek nešto manje od radno sposobnog stanovništva na burzi, nema šanse da mu izmakne tucet poklona, sve i da je bio dobar kao Voldemort.


Jedino... Jedino što neće dobiti baš sve što se našlo u pismu za Djeda Mraza. Duuugog Doga, na primjer. Uz živu činčilu, ekološki ispitanog proizvođača kakica, što će mu replika psića za kojim treba skupljati plastičnu masu izmeta? I tako svi sve više brijemo na igračke od prirodnih materijala za našu djecu.


Duuugi Dog? Ma ni pod razno, kamoli po bor.