Neuredne bilješke majstora s mora & jezera




Devetnaesti dan




Rana zora oduvijek mi je rana otvorena, koju može zaliječiti samo čvrst san. Jutros sam čvrst, ali ne na snu nego na nogama. Pripremam se za kratki, ali veliki izlet u brda. Visoke kožne cipele, duge hlače, svijetla majica kratkih rukava, dugi štap... U ruksaku košulja, kamera, fotoaparat, litra vode i marenda. Stric i otac vode me do čuvenih Giljevića, iza 2. svjetskog rata napuštenog sela gdje im stoji rodna kuća, Giljevića o kojima sam se naslušao priča, ali malo koju, upamtio.



Mak koji je inače ipak toliko pristojan da u slična doba spava, baš je danas morao ustati u nedoba i raditi scene. Srceparajuće scene. Srceparajuće scene rastanka. Kao da idem u stogodišnji rat iz kojeg se neću vratiti ni za dvjesto godina. A mi natrag kanimo stići debelo prije podneva kako bi, nakon pentranja i prolijevanja znoja po kamenjaru, što prije zalegli u debeli hlad. Ali ne možeš to objasniti Maku. Vrijeme mu ne znači ništa. Kad mu kažem da nešto traje sat vremena, on u pravilu pita: „Tata, a jel to pola sata?“



Pola se sata on tako vješa po meni, cendra, grli me, ne pušta me, uzdiše... Kao da me gleda zadnji put.



Vratili smo se koju minutu poslije jedanaest. Svi živi, svi zdravi. Poskoke nisam vidio, noge nisam polomio, kameru nisam izgubio, sunčanicu nisam dobio. Tek sam malo izgrebao ruke. Kroz kakav sam rastanak morao proći, očekivao sam da će me Mak dočekati - ako već ne kao Džingisa, Aleksandra ili Cezara, bilo kojeg od velikih osvajača svijeta - barem kao osvajača olimpijskog zlata. Ali ne, kad sam pred njega stupio poput brđanina-junaka, prašnjav, znojan i zreo za izležavanje, mališa nije ni pola pogleda maknuo s bojanke. I poštaru s gomilom računa i opomena bio bi priređen srdačniji doček.



Nadaleko se i naširoko osjeća da teče naš posljednji dan boravka na jezerima. Dok deksi bere smokve na nepoznatoj lokaciji, baksi bere brige oko kuće. Mak i ja preplivali smo jezero pa je gledamo s druge obale kako čas izlazi, a čas ulazi. Dok je briga neobrana, bolje biti daleko od baksija.



- Mak – bockam ga dok sjedimo na potonulom moliću i prskamo se, - a jel bi ti kući il bi ostao na jezerima?



- Ja bi mami... Al bi ostao na jezerima!



Budimo realni, tražimo nemoguće... Ne znam odakle Maku šezdesetosmaške fore, ali znam da nam, realno, slijedi nemoguće. Valja se u jedno poslijepodne pozdraviti sa silnim rođacima, rodbinom i... S još malo rodbine. Rodica nas Tereza časti najboljom pizzom u Pločama (i Maku otkriva igricu zbog koje sve rjeđe imam vlast nad svojim mobitelom!), baka Vesna nudi svojom pitom od višanja... Neke pitom, a neke likerom.



- Mak, čovječe, alo – čudom se čudim kako dijete najednom čisti pitu za pitom, - otkad ti voliš višnje?



- Pa ne volim... Ali obožavam ovo okolo!



Zadnje pozdrave ostavljamo za Gradac gdje se osim od dragih ljudi, već tradicionalno posljednjim kupancem opraštamo i od mora. Guram Maka u auto, vežem mu pojas.



- Ajoj, tata...



- Ajoj, što?



- Nadam se da ne prodaju smokve...



Nitko ovog puta ne prodaje ništa što je melem za najsvježiju Makovu traumu. Na kupanac pristaje brzo, ali još i brže iz vode izlazi. Sad kad zna plivati barem kao omamljena ribica, kad kuži da mu je u moru još i lakše nego u jezeru, nije baš neki gušt samo se održavati na površini. Pravi je izazov i gušt graditi novo zdanje od šarenog kamenja i kamenčića. Mak opet tvrdi da gradi piramidu, ali malo bi koji znanstvenik koji drži do ugleda to bio spreman i potvrditi.

Sunce je preskočilo zid koji su podigla hvarska brda i prebjeglo na zapad. Kvrckam kažiprstom po ručnom zglobu.



- A tata... Još samo jedna točkica!



- A koliko je točno jedna točkica?



- Pola sata?



- Nema šanse. Ostavi piramidu i idemo!



Mak ustaje, nevoljko. Skuplja stvari i sprema se vrlo polako, daje si vremena da mu se upali lampica.



- Ej tata, imam ideju! Uzet ću piramidu pa ću je slagati doma!



Od baksija je nažicao vrećicu i ostavio je da se bakće s njegovim stvarima i trpa ih u torbe dok on marljivo utovaruje kamenje. I rezervno, za svaki slučaj. Da ne uzmanjka.






Pozdravljamo se s dragim gradačkim klanom. Poljupci, zagrljaji i rukovanja. Iako postoji šansa da se vidimo već za mjesec dana, svaki je rastanak na svoj način težak. Ovaj nimalo ne olakšava vrećica puna Makova kamenja. Krišom dajem upute baksiju. Kad se vratimo na jezera, ne smije ostati ni kamen na kamenu, i najsitnijem kamičku treba zatrti i najmanji trag. Operacija može početi čim Mak usne. Da se slučajno kamenje ne bi s nama dokotrljalo do Zagreba.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!